Kada 53 posto od ukupno 13.301 srednjoškolca, među kojima su i oni koji su tek počeli svoje srednjoškolsko obrazovanje, na pitanje koje je za njih najpoželjnije mjesto za život i rad odgovori: “Ono izvan Republike Hrvatske”, nema druge nego pognuti glavu.
Tom će porivu, čini se, prvi pribjeći roditelji, nastavnici i svi oni koji su “zaglavili” između hrpe dosadašnjih obećanja i još pokoje nade u promjene, ali ne i oni koji su odgovorni – provoditelji politika, kako obrazovnih tako i demografskih.
Oni će i dalje po svome pa, ako su birani na izborima, onda valjda i znaju najbolje pa potrebu da pognu glavu i zasrame se zbog izjava i planova naših srednjoškolaca neće ni imati.
A trebaju biti svjesni da su odgovori srednjoškolaca diljem Hrvatske, koji tek trebaju izaći na tržište rada, nokaut njihovoj “pameti”. Jer za njih nismo učinili ništa, nismo im pokazali perspektivu, nismo im otvorili mogućnosti i teško ćemo, čak i u budućnosti, udovoljiti njihovim željama koliko god im prezentirali da, eto, samo što nismo krenuli barem s reformom obrazovnog sustava. Jer oni očekuju da će već u 23. godini završiti fakultete, zaposliti se i osamostaliti. Ali ne tako da jedva spajaju kraj s krajem. Ako to ne mogu dobiti ovdje – otići će. Jednostavno je, jer njih 55,1 posto za sebe očekuje pozitivnu, a njih 31,4 posto vrlo pozitivnu budućnost.
I o odlasku ne govore tek tako pa su najglasniji među onima koji misle da najpoželjnije mjesto nije Hrvatska upravo odlični učenici, a uzmemo li u obzir samo one koji su u gimnazijama, u takvom stavu prednjače matematičari. Uvjereni su naši mladi i danas da su za upis na fakultet prije sposobnosti učenja važnije druge sposobnosti – snalažljivost i veze.
A učenicima koji se odlaska ne boje doista nije dovoljno ponuditi eksperimentalne izmjene koje se tiču tek pokojih predmeta u pokojim razredima s nastavnicima koji su se na brzinu pripremali. Nije dovoljna ni obvezna informatika...
Za svijetlu budućnost treba pljunuti u dlanove i zasukati rukave......, a ne očekivati njen dolazak......