Uskoro će se napuniti tri desetljeća (8. veljače 1984.) otkako je prva žena zapalila olimpijski plamen – Sanda Dubravčić-Šimunjak (49), najbolja hrvatska klizačica u povijesti, danas je prim. dr. med. Na Europskom prvenstvu 1981. osvojila je srebro, prvu i jedinu klizačku medalju za bivšu Jugoslaviju. Bila je peterostruka pobjednica zagrebačke Zlatne piruete, a 1983. nadmašila je i svjetsku prvakinju, Amerikanku Roselyn Summers.
Nakon 30 godina nismo je pronašli na ledu, nego na radnome mjestu liječnice, specijalistice fizikalne medicine i rehabilitacije u Kliničkoj bolnici Sv. Duh. Prošlo je puno od Sarajeva, kaže, fotografija nema, ali ostale su uspomene, neke bolne, a neke savršene.
– U studenome 1983. godine pobijedila sam aktualnu svjetsku prvakinju, a 1981. bila sam proglašena sportašicom Zagreba, Hrvatske i Jugoslavije. Nakon toga stigao je poziv iz ondašnjeg Jugoslavenskog olimpijskog komiteta da nosim baklju i zapalim plamen. Osjećaj je bio savršen! To je riječima teško opisati – s uzbuđenjem se prisjetila.
Pričalo se, a nije se smjelo
Da će ona biti posljednja nositeljica baklje i upaliti olimpijski plamen i nije bila vojna tajna.
– O tome se pričalo premda se nije smjelo i to se znalo premda se nije trebalo znati. Jednostavno to tada nije bila toliko velika tajna kao što je danas.
U Sarajevo je došla dva dana prije ceremonije otvaranja ZOI i imala je dvije do tri probe.
– Bio je bitan takt jer sam na kraju trebala pretrčati 98 stepenica, ali ne prebrzo da ne bih bila brža od zastave olimpijskih boja koja me pratila na stepenicama. Ali, na kraju je bilo svejedno jesmo li odradili probe ili ne, jer su takt trčanja u posljednji tren promijenili, usporili. No kako je sve skupa bilo vrlo ležerno ta improvizacija nije bila neki veliki problem. Još se sjećam kad sam u trku ugledala trenere i sportaše drugih zemalja, a i naše, naravno. U jednoj ruci držala sam baklju, a drugom im pokušala mahati – pa je kroz smijeh zaključila:
– Imala sam veću tremu kasnije na ledu, na olimpijskom natjecanju, nego kada sam nosila plamen.
Zakletvu sportaša dao je Bojan Križaj, tada 27-godišnji slovenski skijaš, koji je u jednom trenutku zaboravio riječi zakletve, ali ih se sjetio nakon pljeska podrške publike.
Cijelo Sarajevo bilo je u znaku maskote Igara – Vučka. Snijega je bilo za poludjeti, temperature su bile niske za poludjeti i bilo je vjetra..., također za poludjeti.
Na sarajevskim Igrama Sanda je osvojila deseto mjesto, a zlato je odnijela nenadmašna “ledena Carmen”, Katarina Witt, klizačica Istočne Njemačke, koju su u to vrijeme smatrali i najljepšom sportašicom svijeta. Sanda se ne sjeća točnog popisa pjesama glazbenog kolaža na koji je izvodila program, a na opće oduševljenje Amerikanaca, jedna od skladbi bila je “New York, New York” Franka Sinatre. Je li se svidjelo i Kirku Douglasu, najvećoj zvijezdi gostu Igara, nije imala prilike saznati jer su sportaši ipak bili koncentrirani na svoje izvedbe.
Jedinu medalju za Jugoslaviju osvojio je Jure Franko, srebro u veleslalomu, a Sarajlije su šarmantnom Slovencu istaknuli golemi transparent na vrhu olimpijske dvorane Zetre “Volimo Jureka više neg’ bureka!”
– Ta njegova medalja bila je nešto posebno. Bio je heroj Igara, ali nisam mogla sudjelovati u proslavama jer sam tih dana imala svoja natjecanja.
Nastavila je o druženjima u olimpijskom selu koja su bila drukčija nego danas:
– To su bile možda posljednje Igre na kojima su svi sportaši bili zajedno u jednom olimpijskom selu. Nismo se družili samo s klizačima nego i sa sportašima iz svih ostalih sportova. Jedino su sportaši Istočne Njemačke i Sovjetskog Saveza bili malo više izolirani. Danas je sport otišao u profesionalizam i nema više tog druženja u selu kao nekada.
Bile su to ljudski tople Igre
Sarajevske su igre Sandi bile druge olimpijske.
– Već sam 1980. u američkom Lake Placidu osjetila duh olimpizma, ali na malo drukčiji način. Sarajevo je ipak bilo nešto posebno, cijeli je grad disao za te Olimpijske igre – prisjeća se dr. Dubravčić-Šimunjak.
– To su bile prekrasne, ljudski tople Igre. Priče o poznatom gostoprimstvu Sarajlija nisu nimalo pretjerane. Ljudi su bili srdačni, otvoreni i susretljivi prema svim gostima. Na primjer, stanovnici Baščaršije nisu se bunili na regulaciju prometa iako tih dana nisu smjeli voziti automobile centrom grada. Doslovno su svi živjeli za Igre.
Za Sandu se zatvaranjem sarajevskih Igara zatvorilo i klizačko poglavlje njezina života. Medicinski fakultet upisala je 1983. i već je ranije planirala okončati klizačku karijeru. Dijete je akademski obrazovanih roditelja, liječnika, koji su obrazovanje stavljali na prvo mjesto, premda su se oboje, Zora i Dragutin, u mladosti bavili sportom: majka odbojkom, a otac nogometom.
– Volim reći da sam morala odabrati: biti najbolji klizač među liječnicima, ili najbolji liječnik među klizačima. Jedno je isključivalo drugo, a odgojena sam da je škola na prvome mjestu, zatim jezici i tek onda klizanje. Na primjer, roditelji su mi dopustili da jedne godine odem na ljetne pripreme u Francusku ne zbog sportskog usavršavanja, nego zbog toga što sam ondje imala priliku govoriti francuski.
I sportska komentatorica Milka Babović nedavno se prisjetila kada je na presici Europskog prvenstva 1981. godine Sanda bila nezadovoljna poslom prevoditelja pa je uskočila:
– To ja tako nisam rekla – i na pitanja nastavila je odgovarati na engleskom, francuskom i njemačkom jeziku.
– Bilo je to davno – kroza smijeh je kazala Sanda prisjećajući se te anegdote.
– Ne sjećam se što su pogrešno preveli, ali zahvalna sam roditeljima što su potencirali učenje stranih jezika. Već tada, u doba Jugoslavije, znali su da ste bez znanja stranih jezika nitko i ništa.
Klizati je Sanda počela rekreativno sa pet godina na Šalati, u Medveščaku.
– Majci je njezin bivši odbojkaški kolega preporučio da me upiše u školu klizanja. Čisto da se nečim zabavljam – kaže Sanda pa duhovito dodaje:
– Možete si misliti koliko sam bila uporna kada sam prve godine bila samo trideset puta na treningu. Preko ljeta imali smo školu koturaljkanja na Šalati kako bismo izvan sezone ostali u kondiciji. To su bile one stare, teške koturaljke sa dva reda kotača, a svaka je imala valjda tri kilograma. Zapravo me nakon koturaljki klizanje počelo više zanimati.
I tako je krenula, a završila je kao jedina među hrvatskim sportašima koja je imala čast zapaliti olimpijski plamen.
– Te sezone klizala sam samo zbog toga što sam dobila poziv da zapalim olimpijski plamen. I nije mi žao što sam nakon toga prestala. Od klizanja se nije moglo živjeti, a postalo je naporno jer sam prva dva razreda srednje škole išla u Klasičnu gimnaziju, a druga dva u 5. gimnaziju. Bilo mi je dosta – rekla je Sanda pa duhovito zaključila:
– Jedino mi je žao što sam nakon završetka karijere klizaljke gurnula duboko u podrum pa su, jadne, popljesnivile. Nikad više ni jedne nisu bile tako udobne pa danas i nemam svoje klizaljke.
Šefica delegacije u Albertvilleu
Sanda je danas ugledna liječnica u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u Kliničkoj bolnici Sveti Duh u Zagrebu, supruga liječnika Borisa Šimunjaka, prim. dr. med., i majka kćeri Tene, studentice druge godine Medicinskog fakulteta.
– Moram priznati da se sportom bavim sezonski – rekla je nasmijavši se.
– Ljeti plivam, a zimi odem na skijanje na tjedan dana. Na klizaljke sam stala za otvorenja Europskog prvenstva u umjetničkom klizanju u Zagrebu 2008., te 2013. za predstavu na ledu Šegrt Hlapić, prvo u veljači i sad nedavno u studenome. No, formu sam vratila pripremajući se za emisiju Ples sa zvijezdama. Bilo je naporno, ali je to i prekrasno iskustvo. Isplatio se ples s Nicolasom kao partnerom i najboljim koreografom, a ujedno i izuzetno dragom i toplom osobom. Došli smo do finala i kvadricepsi su mi se vratili!
No završetkom karijere nije raskinula sve veze s klizanjem i Olimpijskim igrama. Kao članica Hrvatskog olimpijskog odbora bila je šefica hrvatske delegacije 1992. na ZOI u Albertvilleu, našem prvom pojavljivanju na ZOI pod hrvatskom zastavom, i 1994. na ZOI u Lillehammeru. Od prosinca 1998. godine jedna je od osam medicinskih savjetnika Međunarodnog klizačkog saveza.
– Albertville je bio poseban jer je Hrvatska prvi put nastupila kao samostalna država, a Lillehammer pamtim zbog sjećanja na Igre u Sarajevu...
Idem na Jahorinu 1. veljače
Godine 1992. počeo je rat u Sarajevu, stadion Koševo na kojem je Sanda zapalila plamen pretvoren je u groblje, a dvorana Zetra u kojoj su Igre zatvorene, granatirana je. Ponos grada Sarajeva nestao je u požaru...
Nastavila je sjetno:
– Na Igrama 1994. u Lillehammeru bilo je organizirano sjećanje na Sarajevo. Puštali su slike grada iz 1984. pa iz te 1994. i tako naizmjence. Bilo je strašno, potresno... U Hrvatskoj je još buktio rat i zbog toga je bilo još emotivnije... Stradanja su bila teška i svako je sjećanje bolno... – zastala je pa dalje nastavila:
– Zadnji put bila sam na dvadesetoj godišnjici u obnovljenoj Zetri (obnovljena 1999.), a evo sad 1. veljače, tjedan dana prije Sočija, idem na tridesetu obljetnicu koja će biti organizirana na Jahorini. Veselim se! – završila je Sanda.
