Osječani Srđan, Ivan i Vlatko su inženjeri i radni kolege, ali i zaljubljenici u dronove. Dok su se u slobodno vrijeme utrkivali dronovima, pronašli su niz zamjerki naočalama za upravljanje tim letjelicama. Iako apsolutno ništa nisu znali o tom sustavu, samo nešto više od godinu dana kasnije sami su proizveli najbolje naočale za upravljanje dronovima na svijetu! Postali su pravi svjetski hit, a iz pogona njihove tvrtke Orqa u Osijeku izašlo ih je već nekoliko tisuća, i sve su prodali. U skladištu im trenutačno stoje samo dvoje.
Sličan princip zadržali su do danas – kada nečime u svom radu nisu zadovoljni ili im nedostaje, osmislit će i napraviti sami, koliko god je to u njihovoj moći. Neće rasipati tisuće kuna ili eura, već će prihvatiti izazov i pronaći vlastito rješenje. Gotovo da nema toga, dojma smo, s čime se taj tim od 40-ak mladih ljudi okupljenih u tvrtki Orqa, prosječne dobi od 26 godina, ne može izboriti.
Kombinacija hrabrosti i sreće
– Zanimaju nas dronovi i baveći se time primijetili smo svoju priliku. To je globalno, ali jako malo tržište. Za razliku od tržišta mobitela s milijardama korisnika, ovdje govorimo o par stotina tisuća njih, ali su globalni i strastveni te ulažu puno vremena. Primijetili smo dvije stvari: da glavni brend u tom području i nije nešto posebno i nama nedostižno te da to tržište ima popriličan potencijal rasta. Postojale su naočale koje smo svi kupovali, s njima letjeli i primijetili brojne nedostatke. No, tek kad smo se upustili u to, shvatili smo da smo se našli u jednom od rijetkih područja gdje u 2018. ili 2019. možemo početi razvijati neki proizvod i automatski se pozicionirati kao prvi brend u svijetu, dakle da naš prvi proizvod bude bolji od dotadašnjeg najboljeg. Sve je u svijetu već izmišljeno, jako je teško naći nišu gdje se može s početne baze, na kojoj smo mi bili, konkurirati samom vrhu. Išli smo direktno s namjerom da to što radimo bude najbolje na svijetu i mislim da smo uspjeli. Orqa se danas prepoznaje kao premium proizvod u toj kategoriji. A sada se događa i ono što smo slutili prije tri godine kada smo započeli cijelu priču, a to je da je ta niša počela rasti, zahvaljujući velikim globalnim divovima i njihovoj financijskoj moći. Tržište dronova više nije toliko malo i ima tendenciju daljnjeg rasta, a mi smo i dalje među prva tri brenda – započinje 42-godišnji direktor Srđan Kovačević, inženjer strojarstva, koji je zajedno s Vlatkom Matijevićem i Ivanom Jelušićem osnovao Orqu.
Kažu da je njihov uspjeh kombinacija sreće, jer su se srećom u određenom trenutku odlučili pozabaviti tim hobijem, i hrabrosti da zagrizu tada za njih poprilično velik zalogaj.
– Bilo je to suludo! – dodaje Vlatko.
– I bili smo pomalo i naivni. Sretni smo što smo putem stekli znanje i danas naš tim može obaviti poprilično ozbiljne poslove u elektronici – ponosan je Srđan. A o kakvom kompleksnom poslu je riječ, najbolje govori podatak da se u jednim njihovim naočalama nalazi više od 500 različitih dijelova.
– Kada smo krenuli, naše je nepoznavanje materije bilo toliko da nismo znali ni izreći što to trebamo, nismo znali postaviti zadatke pred dobavljače i inženjere, nedostajao nam je vokabular. Ali čačkali smo po internetu, istraživali, razgovarali s ljudima... – priča nam 46-godišnji Vlatko, inače inženjer zračnog prometa.
Orqa je s radom počela prije dvije i pol godine, no tome su prethodile dvije ili tri godine kada su kao tvrtka Tenzor njih trojica, s nekolicinom kolega inženjera, pružali usluge razvoja hardvera startupima iz cijeloga svijeta.
– Nama su, dakle, dolazili oni koji su imali ideje, od skice na papiru, preko poluproizvoda do nečega spremnog za proizvodnju, a mi smo im pomagali da uspješno realiziraju svoje proizvode i izbace ih na tržište – kaže 29-godišnji Ivan Jelušić, inženjer elektrotehnike. Usput su počeli raditi i na vlastitim proizvodima, a prvi kompleksniji bile se upravo FPV naočale. Osnovali su zatim Orqu, koja danas broji 40-ak radnika, a još lani ih je bilo samo 11. Usporio ih nije ni “lockdown” jer, uostalom, njima uglavnom i nije problem raditi od kuće.
– Brzo rastemo u posljednjih godinu dana, odnosno otkako smo naočale plasirali na tržište – dodaje Ivan.
– U posljednje vrijeme dolaze nam studenti na praksu pa ako primijetimo da su potencijal, nastojimo ih privući i prije nego što formalno stupe na tržište rada. Kod nas rade, kao se to kaže, ljudi s klikerom u glavi, a stariji kolege su im dobri mentori. S obzirom na to da nam je tematika vrlo kompleksna, ne možemo očekivati da nam dođu ljudi spremni raditi na onome što mi razvijamo, jer to ne mogu naučiti na tečaju ili fakultetu – pojašnjava Srđan.
Razvoj optike
– Mi sami učimo na svakom projektu jer je svaki drukčiji od onoga što smo prije radili pa krećemo gotovo od nule – rezimira Vlatko.
Iako su njihove naočale same po sebi inovativne, ono što ih čini posebnima su, ističu, one male inovacije zbog kojih su takve kakve jesu i kojima se razlikuju od drugih.
– Većina unikatnih funkcionalnosti su naše interne inovacije, poput toga da kad letite, sliku možete “streamati” na društvene mreže, što je vrlo zanimljivo pilotima, ali i ogroman iskorak u odnosu na ono što je pružao prijašnji proizvod. Prije naših naočala, onome što smo vidjeli odnosno snimci leta mogli smo pristupiti tako da završimo let, izvadimo SD karticu, stavimo je u računalo i otvorimo videozapis. Naša su rješenja omogućila da kliknemo na mobilnu aplikaciju i uživo prikazujemo sliku na društvenim mrežama. To su detalji kojima mijenjamo taj sport – ističe Ivan.
Velik je potencijal, naime, u utrkama dronova. Dvije su, inače, kategorije pilota – oni koji se utrkuju te oni koji lete iz užitka, pa uz to možda i snimaju let i stavljaju ga na YouTube. A kako im pomažu Orqine naočale?
– Na dronu se nalazi kamera koja snima ono što dron vidi u zraku, radiovezom se videosignal prebacuje do prijemnika u naočalama. Naše naočale pilota “stavljaju” u kokpit drona i on ga vozi iz kokpita. Doista imate osjećaj da ste gore, sve oko vas nestane. I zato je to toliko zarazno iskustvo – objašnjava Vlatko.
Upravo radi toga, njihov je proizvod, uvjereni su, proširio i broj korisnika samih dronova, a cilj im je “stvoriti” još više zaljubljenika u taj hobi.
– Problem je što postoji puno barijera za ulazak u taj sport jer većinu dronova morate sami sastaviti, a za to treba dosta znanja. Primjerice, treba znati lemiti i uopće imati lemilicu, potom staviti softver... A kada počnete letjeti, razina vještine, motorike koja vam je potrebna vrlo je složena, nije uopće jednostavno upravljati dronom. Dakle, potrošili ste mjesec ili dva dana da uopće sastavite dron, i nekoliko stotina eura, a kad počnete letjeti, nije vam to užitak na prvu, nego panika. Jer, svaka je pogreška skupa – sve što leti, voli i pasti, pa se i razbiti, i onda ponovno lemite i sastavljate. I upravo zbog tih barijera, to i jest niša, jer od sedam milijardi ljudi koliko nas već ima na svijetu, samo nekoliko stotina tisuća ljudi uživa u tom hobiju. Nama je cilj, kao tvrtki, da jednu po jednu barijeru uklanjamo i svijet dronova činimo dostupnijim. S druge strane, korist je od svega toga da, ako se zadrži taj element da sami morate programirati dron, time nešto i naučite, i to je način da se mlade privuče u STEM područje – naglašavaju naši sugovornici.
U tom smislu, kako bi olakšali učenje letenja i pomogli korisnicima da ne razbiju previše dronova, razvili su svoj simulator letenja.
Dronovi o kojima oni govore nisu svojevrsne leteće kamere, već se njima manualno upravlja, nema stabilizacije, automatskog držanja visine, kao ni detekcije prepreka koje će spriječiti dron da se razbije.
– Razlika je kao između autonomnog i običnog automobila: koliko date gasa, toliko ide – dodaju.
Filozofija im je u startu bila, dok su još pružali inženjerske usluge, klijente poučiti da ne trebaju ići u Kinu, već da ima smisla što više toga raditi što bliže kući. Primijenili su je i na izradu vlastitog proizvoda, no vrlo su se brzo sudarili s realnošću – ne postoje naše tvrtke koje imaju znanja potrebna da naprave proizvod na razini koja njima treba. Pokušavaju, stoga, što više toga napraviti sami.
– Ima cijelih disciplina koje su kod nas, ako su i postojale, nestale. Primjer je toga optika, a ne mislimo pri tome na onu za naočale, nego za kamere. Takvih tvrtki ne samo da nema u Hrvatskoj, nego ni u ovom dijelu Europe. Rješenje je za nas bilo naći nekoga tko je dovoljno pametan i vrijedan zakoračiti u to vrlo složeno područje i polako učiti, kroz projekte. Naša Ana danas prilično kompetentno radi vrlo složene optičke sustave i spremna je i druge tako pametne ljude tome naučiti. No, to sve zahtijeva vremena. Inače, znanje u dosta IT disciplina je komoditirano, u smislu da ga se može kupiti relativno jeftino, tako da platite tečaj na internetu od 10, 20, 50 ili 100 dolara i za tri mjeseca imate bazu za neke pothvate. No, na interentu se ne može kupiti tečaj za optičkog inženjera. Mi smo se upustili u posao u kojem je potrebno dosta takvih egzotičnih znanja – kaže Srđan.
A proizvode oni i – maglu.
– Stvar je u tome da magla dobro ide u ovim krajevima – kažu smijući se.
– Pri sklapanju elektroničkih komponenti izuzetno je važna zaštita od statičkog elektriciteta, jer on može oštetiti komponente pa uređaj ili ne radi dobro ili ne radi uopće. Nastojali smo riješiti taj problem tako da kontroliramo vlažnost zraka u prostoriji, jer se tako teže stvara taj elektricitet. Mogli smo, naravno, kupiti i stroj za maglu, za nekoliko stotina eura, ali dosta smo štedljivi i sve što vidimo da možemo sami napraviti, to i učinimo. Izrađen je od plastične kutije iz jednog trgovačkog centra, kanalizacijske plastične cijevi, ventilatora i senzora te ultrazvučnog evaporatora za fontane, i to je to – navode.
Nadalje, tendencija im je od početka analognu tehnologoiju prijenosa videa, koja inače datira još iz 50-ih godina prošlog stoljeća i iz vremena crno-bijele televizije, uvesti u 21. stoljeće i priuštiti sebi i drugima koji uživaju u istom hobiju puno kvalitetnije iskustvo. Planova i ideja imaju puno, a za svoje projekte uspjeli su povući i novac iz europskih fondova.
Prošli na EU natječaju
Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta donijelo je ljetos odluku o financiranju njihova projektnog prijedloga na osnovi čega su dobili potporu od 6,9 milijuna kuna bespovratnog EU novca. Ukupna je vrijednost projekta 9 milijuna kuna. Orqa će taj novac uložiti u industrijsko istraživanje koje će rezultirati razvojem elektroničkog uređaja za digitalni prijenos videosignala visoke kvalitete s ultraniskom latencijom. Brzina prijenosa videosignala bez utjecanja na njegovu kvalitetu ključan je faktor kod obrambenih tehnologija i proizvoda vojne namjene. Projekt će trajati 36 mjeseci, a provodit će se s Fakultetom elektrotehnike i računarstva iz Zagreba.
– Orqa kao brend postoji na tržištu potrošačke elektronike unutar jedne male niše. Vrlo brzo vidjeli smo da je to tržište malo, ali i to da tehnologija koja postoji na tom tržištu ne postoji nigdje drugdje i kada bi je se samo malo unaprijedilo, mogla bi naći primjenu i u brojnim drugim područjima, koja nisu nužno zabava, od primjene u javnoj sigurnosti do one u industriji, za razne inspekcije... I, generalno, daljinski vid je tehnologija koja će se i s 5G mrežom sve više razvijati – zaključuju Srđan, Ivan i Vlatko, koji vjeruju da će njihova tvrtka nastaviti ubrzano rasti.
Bravo!