Ludo smo društvo. Definitivno. Bilo je posve očekivano da će razularena horda internetskih mlatimudana i dokonih društvenomrežaša navaliti na p. Iku Mandurića nakon njegova posta o suvremenim muškarcima tj. izgradnji muškosti i muževnosti u današnje doba, no začudilo je da su se toj polupismenoj ekipi pridružile i neke učene glave, koje, ako ništa drugo, moraju biti upućene kako u fundamente kršćanskog nauka s jedne strane, tako i u neke aktualne trendove. Jedan od njih, koji se u javnosti prepoznaje u zagovoru tzv. tradicionalnih vrijednosti (zapravo, otporu nametnutoj novoj svjetskoj rodnoj ideologiji), vidljiv je i kod nas.
Primjerice, u lanjskom apsolutnom hitu i najprodavanijoj knjizi u nas, “12 pravila za život” Jordana Petersona, koji o muškarcima piše na identičan način kao što je to učinio p. Ike. No, horda mlatimudana nije se okomila na planetarno popularnog Petersona, čije su internetske “propovijedi” dale novi smisao virtualnoj stvarnosti, nego na p. Iku, kojega se čak naziva i kontroverznim, bez ijednog jedinog argumenta. A p. Ike je upravo sušta suprotnost kontroverzi, jer je njegova riječ jasna otpočetka do kraja, uvijek i bez ikakva vrludanja, padova i uspona, tako i ovoga puta progovara o muškarcima u svojevrsnoj kampanji za ciljanu publiku (mlade katolike) koje poziva na “ljetni trening” u edukativni kamp, da ne ostanu cijeli život dječaci, nego da izrastu u zrele muškarce. Zašto? Pa valjda zato što su odraslim ženama potrebni i odrasli muškarci.
“Ako su zdrave i normalne, žene ne žele dječake. Žele muškarce”, piše Peterson. “Žele nekoga s kime bi se natjecale, nekoga s kime se mogu uhvatiti ukoštac. Ako su snažne, žele nekoga još snažnijeg. Ako su pametne, žele nekoga pametnijeg. Žele nekoga tko im donosi nešto što same ne mogu pružiti. Zbog toga je snažnim, pametnim, privlačnim ženama često teško pronaći partnera: jednostavno nema toliko muškaraca koji su dovoljno bolji od njih da bi ih smatrale poželjnima (koji su, kao što piše u jednoj knjizi, viših “prihoda, obrazovanja, samopouzdanja, inteligencije, dominacije i društvene pozicije”).
Stoga, onaj duh koji ometa dječake da postanu muškarci nije nimalo naklonjeniji ženama no što je muškarcima. Bunit će se, jednako glasno i s jednakim pravedničkim gnjevom (“ne možeš to raditi, preopasno je”) svaki put kada djevojčica pokuša stati na vlastite noge. On negira svjesnost. Protivi se ljudima, priželjkuje im neuspjeh, ljubomoran je, ogorčen i destruktivan. S tako nečim nikada se ne bi udružio netko tko je na strani čovječanstva. Nitko tko se posveti napretku ne smije si dopustiti da ga obuzme takvo što. A ako mislite da su čvrsti muškarci preopasni, samo pričekajte pa ćete vidjeti što su sve slabi muškarci u stanju učiniti”, piše Peterson tj. progovara na isti onaj način na koji je progovorio p. Ike u svome tobože kontroverznom postu, koji je, čini se, najviše dirnuo u kontroverzu duša onih muškaraca (i žena) koji su ga napali, a koji su izgubili i odlike spola kojemu pripadaju, a i društvenu ulogu koja im je namijenjena.
"...razularena horda internetskih mlatimudana i dokonih društvenomrežaša" nije nitko drugi nego skupina licmjernih "liberalnih" "naprednih" (tipa Vili Matula) zadriglih boljševika koji po defaultu ržu na sve što dolazi od strane Crkve bez obziru što bi istu stvar nosili kao transparent na nekom Veljačinom prosvjedu, samo da je to rekao Jokić i sl.