Prije tri godine sveučilišnom profesoru Robertu Kellyju, politologu i komentatoru za BBC World News, dogodila se uživo noćna mora. Inače se zaključa u spavaću sobu da bi se mogao u miru preko kompjutora javiti u program, ali toga je dana zaboravio. Dok je on mudro razlagao politiku Sjeverne Koreje, ugegala mu se iza leđa 4-godišnja kći Marion, a za njom se u hodalici dokotrljao i sinčić James. Sleđeni Kelly pokušao je zadržati privid ozbiljnosti i nastavio je govoriti odgurujući mališane iz kadra, ali onda je u sobu uletjela užasnuta supruga Jung-a Kim.
Vještinom ragbijaša bacila se na pod i izvukla derišta, u prizoru dostojnom Charlieja Chaplina ili Mr. Beana. “Moja karijera na televiziji je gotova”, pomislio je Kelly.Miješanje važnog i banalnog, javnog i privatnog, uzvišenog i običnog nužan je sastojak svake komedije. A od profesora i dostojanstvenih TV prezentera očekuje se da ne budu komični. Kellyjevu neugodnost vidjelo je dosad 41 milijun ljudi na YouTubeu i svi su vrištali od smijeha, ali karijera mu nije stradala. Nakon nekoliko mjeseci BBC je pozvao cijelu obitelj da se predstavi gledateljima i svojim su simpatičnim engleskim humorom nadvladali početnu neugodnost. Međutim, neugodnosti nije ni trebalo biti. Da je profesor Kelly dijete odmah uzeo u krilo i u miru ispratio iz sobe, sve bi bilo u redu. No njega je uhvatila panika jer je kanio zadržati fasadu službenosti.
Uostalom, i cijela mu je soba imala kulise poput kazališta: strateški razmještene knjige i karta obješena na zidu trebale su prikrivati da je riječ o obiteljskom domu. Provalu privatnosti u eter, kad želi biti služben, Kelly nije mogao podnijeti i jednostavno se slomio.Mučenika Kellyja sjetim se svaki dan. Profesionalni život preselio mi se na Zoom, na koji se spajam od kuće, a istovremeno pišem zadaće s djecom, kuham im, gulim jabuke i cijedim mandarine. O mački da i ne govorim. Prošli tjedan sam sudjelovao na stručnom skupu koji je organizirala pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, preko Zooma, dakako. Uključilo se stotinjak studenata s invaliditetom i stručnjaka koji im na razne načine pomažu. Zadnje što su svi ti ozbiljni i dragi ljudi vidjeli da se emitira iz mog stana je stražnjica naše mačke. Te životinje najradije leže na tipkovnici upaljenog laptopa pa je i sada iskoristila priliku da se po njoj prošeće. Kao i nesretni Kelly, pokušao sam je otjerati, a ona se vrtjela, dok, eto, nije okrenula kameri i svoj zadnji kraj, podignuta repa.
U taj je čas stražnjom lijevom šapom isključila računalo i prijenos se iz moje dnevne sobe prekinuo. Ljudi koji u domu sjede za kompjutorom uopće su laka meta i za kućne ljubimce i za djecu. U ponedjeljak sam vodio preko Zooma sastanak jedne važne gradske komisije kojom predsjedam. Nekoliko starijih profesora javljalo se uživo iz jedne ugledne državne institucije. Moja kći baš je tada došla do mene i odlučila mi nabrojiti sve hrvatske knezove i kraljeve, kao da ih ja znam, da provjerim njeno pamćenje. Profesori su je, dakako, čuli, ali su pretpostavili da nam je netko upao u vezu, kako se nekada događalo s telefonima. “Imamo uljeza”, rekla je kolegica. Moja kći, njima i dalje nevidljiva, promptno je reagirala: “Nisam ja uljez!”
Robert Kelly mogao bi biti svetac zaštitnik svih roditelja koji od kuće rade na daljinu. U srijedu sam imao sastanak odsjeka na fakultetu u koji su se uključili i prodekani i dekan. Dok su se u virtualnom svijetu odvijale važne rasprave, moja je kći očajavala nad stihovima Vladimira Nazora o kralju Tomislavu. “Za ime što me pitaš, Branimire”, kaže dijete, a ja gasim mikrofon da me ne čuju na Zoomu i ispravljam je: “Nije Branimire, nego varvarine”. Ona to pak ne razumije i ja, jednim okom na službenim dokumentima, a drugim na školskoj bilježnici, ustanovljavam da je netko Nazorova “varvarina” lektorirao u “barbarina”. Nastavljam pratiti Zoom sastanak o akreditaciji fakulteta, ali sada dijete dobiva slom živaca na stihu “Zovi me zid mjedeni, plot krvavi” i plačući odlazi u svoju sobu. Uto je slika s ekrana nestala, pretvorivši se u jednu jedinu svijetlu točku u sredini, da bi se i ona potom zacrnjela jer je internetska veza pukla. Plač se samo pojačao nakon što sam djetetu objasnio da je plot krvav od masakriranih Mađara, a uto se vratio i internet. Taman da me kolege vide i čuju kako iz sveg glasa dovikujem djetetu na drugi kraj stana: “Nije krvavi put, nego plot! Plot krvavi!” Kad se supruga vratila s posla, našla me kako zurim u mikrovalnu pećnicu. “Sad će mi se svaki čas studenti uključiti u seminar”, rekao sam joj prije nego što je nazvala hitnu pomoć.
Pogledajte i video: Mjere za trgovačke centre i trgovine koje vrijede do 10. siječnja
Dobro je dok se članovi obitelji daju pomaknuti iz kadra. S obzirom da Hrvati dugo žive sa roditeljima u skoroj budućnosti na svakoj će konferenciji u pozadini biti prisutno vijeće staraca.