Riječi koje je izgovorio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u lipnju 1997. u Vukovaru – “Pobjednik koji ne zna praštati sije klice novih razdora i budućih zala, a hrvatski narod to ne želi” – već su citirane na ovogodišnjoj proslavi 25. obljetnice “Oluje”, a bit će vjerojatno misao vodilja i za nastavak tog procesa pomirbe koji će sljedeći korak doživjeti za par dana u Gruborima, a potom i na drugim mjestima komemoracije.
Ali, kad smo već kod govora koji mogu poslužiti kao inspiracija za misao vodilju tog procesa, zašto se ne prisjetiti, recimo, Martina Luthera Kinga? Na prvi mah zvuči pretenciozno, jer kakve veze borba protiv rasizma u Americi ima s Domovinskim ratom, Hrvatima i Srbima. Ali ono o čemu MLK govori u svojoj propovijedi od 17. studenog 1957. tiče se duboko kršćanskog pitanja, a ako je kršćansko onda je valjda blisko i primjenjivo i u Hrvatskoj. To je pitanje kako – i zašto, uopće – ljubiti svog neprijatelja (Evanđelje po Mateju 5:43-48).
Martin Luther King u toj 40-ak minuta dugoj propovijedi daje moćne odgovore i na pitanje kako (jer prakticirati tu zapovijed u svakodnevnom životu nije nimalo jednostavno, pogotovo nakon ratova) i na pitanje zašto voljeti neprijatelja, pojedinca ili skupinu ljudi koji vas mrze, ili vi imate poriv da mrzite njih, ili oboje. Ti odgovori rezoniraju i danas, tjeraju svakog dobronamjernog čovjeka u svijetu da se barem zamisli, ako već ne i promijeni na bolje. Ti odgovori mogu biti itekako aktualni i u razmišljanju o onome što se ove godine u Hrvatskoj događa od Knina preko Grubora i Varivoda do Škabrnje i Vukovara.
Kako voljeti neprijatelja? Za početak, analiziranjem samog sebe. Netko nas može mrziti samo zbog nečega što smo učinili u prošlosti i na što smo zaboravili, ili zanemarili, ali što multiplicira mržnju kod drugoga. I zato, prema MLK-u, treba početi od sagledavanja svojih postupaka. Drugo, ljubav prema neprijatelju počinje od otkrivanja elementa nečeg dobrog u njemu. “U najboljima od nas postoji određen element zla, i u najgorima od nas postoji ponešto dobroga”, kaže Martin Luther King. Svaki put kad krenete istresti dnevnu dozu mržnje prema nekome, prisjetite se da u njemu mora biti i nečeg dobrog. I usredotočite se na to dobro, pa će to prevagnuti nad lošim. Još jedan način kako voljeti neprijatelja, prema Kingu: kad se ukaže prilika da ga porazite ili ponizite, ne smijete to učiniti. Ne govori on samo o prilici u ratu, fizičkom sukobu, nego u svakodnevnom životu, od situacije na poslu do svega ostalog. “Težite samo tome da porazite zle sustave, a pojedince uhvaćene u žrvanj takvog sustava ljubite”, kaže MLK. Hrvatska je porazila zao sustav koji ju je napao, okupirao i životno ugrozio, i ta je pobjeda sasvim dovoljna.
Ima, naravno, puno onih koji će u Hrvatskoj tvrditi da je ljubav za slabiće, a da se njihov neprijatelj jedino boji kad oni uzviknu “Za dom spremni”. Kao što ima, naravno, i puno onih koji su uvjereni da ih se Hrvati boje kad oni zapjevaju četničke pjesme i poziraju s noževima u zubima. Ali sve je to pogrešno, krivo, i to samo multiplicira zlo koje se hrani drugim zlom. Martin Luther King u svojoj propovijedi iz 1957. dolazi do toga kad govori o tome zašto (nakon što je apsolvirao praktično pitanje “kako”) voljeti neprijatelja.
Tragedija s mržnjom je da ne prekida prvotnu mržnju, nego samo nastavlja njezin lanac. Zli glasovi će vas uvjeravati da je ljubav prema neprijatelju znak slabosti, ali zapravo je potrebna snaga - snažni ljudi, snažan narod - da se lanac mržnje prekine. MLK nudi još jedan razlog zašto: mržnja uništava osobnost onoga koji joj se predaje. Uništava, dakako, i objekt mržnje, ali uništava i subjekt. Ljubav otkupljuje i to je još jedan razlog zašto ići tim putem.
U jednoj propovijedi Martina Luthera Kinga leže, zapravo, korisni odgovori na pitanje kako - u dubini svake duše, pa i one koja je najviše ranjena ratom - dati smisao onome što se pred našim očima odvija upravo sada. Možda su ovo preteške teme za jednu kolumnu u dnevnim novinama. Ali, u ostalim vijestima, javljaju da je nekom srpskom vojnom invalidu, kojemu se raspala proteza stopala i nikako nije od svoje države dobivao novu, primjerenu, stigao neočekivani dar: hrvatski branitelj, kojeg ovaj nije ni poznavao, poštom mu je poslao novu protezu.
Znate kako se u psihologiji zove oprost bez priznanja krivice, bez pokajanja i bez trazenja oprosta? To se u psihologiji zove "ludi oprost". To traze od nas Hrvata.