Da je mogao biti živ za stotu godišnjicu „marša na Rijeku“, Gabriele D’Annunzio se, vjerojatno, ne bi priključivao svojim trupama, da ne ispadne još komičniji lik, ako u tim tragedijama išta može biti smiješno. Našlo se, ipak, nekoliko komedijaša koji ne znaju da ne mogu uloviti povijest, pa trče za nekim sjenama koje se motaju po mraku. U svakoj predstavi, čak i neuspjeloj, postoje režiseri; možda je netko stvarno i njih vukao na koncu, a možda je sve ispalo spontano, iz radoznalosti, kako to ljubitelji starina znadu napraviti. Uglavnom, pucanj u prazno; kad bi to bilo sve što je ostalo od talijanskog fašizma, Hrvatska bi mogla biti mirna zemlja. Mogla bi se više posvetiti domaćim zadaćama, da bolje iskoristi svoje potencijale kako bi ljudi mogli bolje živjeti, a ne da se histerično bavi ostacima vlastite ili tuđe prošlosti. Hrvatska je, mora se to izdvojiti, pokazala na tome primjeru kako se može, i treba, suprotstaviti nostalgičarima koji je vraćaju u prošla vremena; nije s njima prvi put imala sreće, a ne bi imala ni da se ponove. Tragedije toga tipa ne bi se ponavljale kao farse, nego opet kao tragedije.
Takvo je naše podneblje. Ohrabruje, stoga, odlučnost s kojom su hrvatske vlasti, čak i s dosta pravne elegancije i političke superiornosti, vratile u njihovu zemlju štovatelje lika i djela talijanskoga pjesnika, političara i vojskovođe. Lijepo su ih podučile da ne mogu u Rijeci oživljavati pokojnika koji je prije sto godina upao na hrvatsku obalu s fašističkim pretenzijama da proširi Italiju na račun Hrvatske. Netko će i dalje dokazivati da je D’Annunzio pjesnik, ali pjesnik koji otima dijelove druge države i maltretira njezin narod nikad nije samo pjesnik. O njegovim osvajačkim namjerama nema, valjda, dvojbe ni kod Talijana; zato su oni s lošijim pamćenjem i osvanuli na Kvarneru, da opet mute vode koje je Mussolinijev preteča već jednom dobro zamutio. Nije to, srećom, bila Italija: par klinaca i par senilaca izazvali bi sažaljenje domaćina da prije toga nije bilo s talijanske strane ozbiljnijih političkih govornika koji su na štetu Hrvatske – i ne u korist Italije – izražavali prekomjerno „domoljublje“.
Zbog toga su izazvali i podosta zgražanja, i solidno ujedinili Hrvate u osjećaju da fašizam opet neće proći. Ne samo uvozni fašizam, nego „fašizam kao takav“, kako je govorio J. P. Sartre, dakle, i fašizam domaće proizvodnje; kad bi tako bilo, onda bi od D’Annunzija moglo napokon biti i neke koristi i za Hrvate. Još nešto upada u oči: oštrina kojom su hrvatske vlasti reagirale na podizanje spomenika talijanskom cirkusantu koji bi, možda, i ostao pjesnik dostojan slave i slavljenja da se nije bavio politikom na krivi način. Da su gradske vlasti u Trstu mislile samo na D’Annunzijev književni opus, a ne na političko (ne)djelo, vjerojatno ga ni tada ne bi uzdigle na rang dvojice velikana, Jamesa Joycea i Itala Sveva, a spomenik primjereniji njegovoj veličini sigurno ne bi otvarale baš za stotu godišnjicu njegova ulaska u Rijeku.
Titu ne pakirati
Može govoriti što tko hoće: nije riječ o veličanju pjesnika, radi se o političkoj demonstraciji iredente koja nije duboko sahranjena da joj loše namjere ne bi virile iz zemlje. Hrvatska toga treba biti svjesna; ne da zapada u paniku, nego da bude na oprezu. Fašizam može doći i u civilnim odijelima, kako je govorio Umberto Eco. I ne samo Armanijevim ili Missonijevim, može i u Varteksovim. Pohod na Rijeku nije bio obični skeč, performans, što bi rekli današnji umjetnici; bio je to prvi fašistički marš u Europi, prije onoga slavnijega kojim je Benito Mussolini, D’ Annunzijev prijatelj, došao na vlast u Rimu. Hrvati su i sto godina kasnije rekli „ne“ i spasili dušu, koju su jednom, u međuvremenu, prodali tome istome vragu. Može li se zaboravljati da su ustaše došli na vlast križanjem Pavelića i Mussolinija, i da je poglavnik morao – ili nije morao, da je drukčije mislio – pokloniti Duceu lijepe dijelove voljene domovine. Hrvatski fašizam pripremljen je u Italiji, uvezen iz Italije i bio je vjeran Italiji, toliko da je Pavelić i hrvatsku krunu darovao operetnom talijanskom vojvodi. Dok se nije slizao s nacizmom, talijanski fašizam nije imao rasne zakone, nije prakticirao koncentracijske logore, izražavao se, kako pišu dobri znalci, u gesti, u retorici, jer nije imao filozofije. Hrvati ga, kao ni nacizam, ne mogu pamtiti, osim po sili koju im je nametnuo i zlu koje im je nanio.
Mussoliniju je Hrvatska važna žrtva, on ne misli pokoriti Europu, nego osvojiti susjedstvo (poslije Afrike); Duce nije megaloman kao Führer: ako je Hitler aždaja koja je progutala Hrvatsku u jednome obroku, Mussolini je klaun, opasan utoliko što klauni mogu nastupati samo u cirkusu. Zato je Hrvatska najprije bila uključena u Mussolinijev „cirkus“, da bi je potom progutala nacistička aždaja. Povijest bi nakon rata možda progutala Hrvatsku da se nije branila – i sama obranila – od jednog i od drugog zla. Franjo Tuđman je znao tko je spasio Hrvatsku u ratu; nije sigurno da to znadu i svi njegovi nasljednici. Izbacujući Tita, zato da se ograde od zločina koje je dao počiniti poslije rata, izbacuje se, moguće i nehotično, i samoga Tuđmana, koji mu je držao štangu i dok su ga osuđivali i njegovi bliski suradnici. Prvog hrvatskog predsjednika uz Tita je vezalo samo to što su se zajednički borili protiv fašizma, i uvjerenje da se Hrvatska brani i antifašizmom. Demokratska Europa izgrađena je na antifašizmu, najprije na zapadnoj polovici, a padom komunizma i na istočnoj. Povjesničar Tuđman znao je dijalektiku i proturječja povijesnih gibanja: Hrvatska je stvorena u Domovinskom ratu, ali je stvarana stoljećima, u etapama, pa i na antifašizmu.
Nije osnivač hrvatske države bio mazohist koji bi nagrađivao svoga nekadašnjeg vrhovnog zapovjednika zato što ga je diktatorski strpao u zatvor, niti zato što je iz samilosti tražio da mu „ne pakiraju“; nije bio naivan da ne bi znao da je Tito uvjereni boljševik; nije bio neinformiran da ne bi znao da su se sve jugoslavenske komunističke vlasti obračunavale sa svojim protivnicima; nije bio budala da bi rušio Jugoslaviju zato da spašava jugoslavenstvo. Franjo Tuđman bio je partizan, antifašist, i to je ostao do kraja života, a srušio je Titovu državnu konstrukciju iz uvjerenja da nije dobra za Hrvate; odbacio je njegovu ideologiju jer je bio siguran da ona ne može osigurati slobode, ni osobne ni nacionalne. Štitio je, međutim, Titov antifašizam, zato što je Hrvatska u toj borbi očuvala svoju opstojnost i što je na pravnim temeljima ZAVNOH-a i ustavnog prava na odcjepljenje, pri raspadu komunizma mogla izboriti svoju državnu neovisnost.
Zato je Tuđman čuvao Tita od progona, vjerojatno i uz mnogo čuđenja i prije nego što se u njegov ured uselila Kolinda Grabar-Kitarović, koja je izbacila bistu jednog od vodećih antifašista u Europi (Tuđman kaže: „jednog od najvećih državnika Drugog svjetskog rata“). Njoj je Tito, i politički i generacijski, toliko dalek, ili stran, da ne bi trebala imati potrebe da ikome dokazuje da ne pripada njegovu krugu. Kad se trudi previše, griješi uglavnom na štetu vlastite vjerodostojnosti. Druga je stvar s Tuđmanom: osnivač moderne hrvatske države imao je i osobno ratno iskustvo i povjesničarska znanja o ratu da je mogao razlikovati antifašizam od komunizma, čak i u istoj osobi. Obrana od fašizma, kao i svaka dobra obrana, počinje i završava na vlastitu tlu. Kad „vodoinstalateri“ iz Italije hoće pružiti „servis“ Hrvatskoj, dobro im je pokazati da Hrvatska ne treba njihove usluge, i da su Hrvati u ratu prošli škole da im nisu potrebni samouki vanjski majstori. Nije fašizam opasan samo kad se javlja u drugim zemljama, opasniji je kad se pojavljuje u vlastitoj zemlji. U D’Annunzijevoj operaciji pripajanja Rijeke i okolice Italiji bilo bi i više folklora, tipičnog za talijanski fašizam, da nije navještavao i gore i teže vrijeme koje će kasnije nastupiti. Dok mu pjesnik krči put, budući talijanski fašistički vođa osvajat će naciju zapaljivom retorikom: „Naš mit je veličina nacije“!
Benito Mussolini je, kako piše talijanski publicist Maurizio Serra, preuzeo „nacionalistički plamen“ iz ruku toga ratobornog pjesnika koji je on „upalio u ekspediciji u Rijeci“. Ne moraju Hrvati zbog toga oblačiti vatrogasna odijela; ne smiju se ni ponašati kao piromani u vlastitu domu. Razvikani D’Annunzio bio bi daleki problem Hrvatske, ili uopće ne bi bio njezin problem, kad Hrvatska ne bi i sama sudjelovala u proizvodnji „zbrčkanog fašizma“. Njih bi se, sve bez razlike, moglo lakše vratiti na njihovo mjesto odbačene ideologije i poražene vojske kad se u kaotičnoj Europi ne bi otvarali novi/stari vidici. U ovom ili onom izdanju, fašizam može prolaziti samo ako se povlači antifašizam i ostavlja iza sebe prazan prostor za različite interpretacije. Olako se zaboravlja što je slavni Umberto Eco govorio u vrijeme kad su, poslije pada komunizma, bivši i novi fašisti počeli dizati glave: „Ako pomirenje znači suosjećanje i poštovanje prema svima onima koji su svoj rat vodili u dobroj vjeri, onda oprostiti ne znači zaboraviti“. Talijanski fašizam nema takve razmjere da bi trebao brinuti Hrvatsku; teško da on može još jednom „zavesti cijelu naciju“ i izazvati novu katastrofu u Europi. Ali, da je svega pet „crnokošuljaša“ u koloni, oni će biti okrenuti prema „istočnoj obali“, daleka im je i nevažna Abesinija.
Iako se zovu „vodoinstalaterima“, ili baš zato, mogu kao i njihovi uzori, ili izvori, izazvati različite poplave, i onda loviti u mutnome. Hrvatsku je preplašilo nekoliko iredentističkih gesta koje su mogle biti ohrabrene riječima službene politike o „talijanskoj Istri“ i „talijanskoj Dalmaciji“. I Slovenci su na udaru otvorene ili prikrivene talijanske iredente, samo pravodobniji i koherentniji u reakcijama. Dvije su krive mogućnosti na raspolaganju i Hrvatima i Slovencima, i obje bi mogle imati moć bumeranga: da ih zahvati paranoja i blokira strah ili da podcijene demokratske potencijale talijanskoga društva. Postoji i jedna dobra prilika – da recidivima talijanskog fašizma, koliko god se on maskirao tako što pompozno slavi D’Annunzija vjerujući da slavi Mussolinija, suprotstave vlastiti antifašizam. Baš je u tome najveći hrvatski problem, što se odričemo antifašizma da se ne vežemo uz komunizam, i što ne priznajemo ratne stečevine ostvarene u okvirima Jugoslavije da nas ne vežu uz jugoslavensku državu i njezine zločine.
Pošast pogodila roditelje
Slovenci nemaju taj kompleks, nisu oni manji nacionalisti od Hrvata, kako je pisao François Feyto, samo nemaju kome dokazivati da nemaju „srpski problem“. Jugoslavija je bila povijesna etapa na putu Slovenaca prema vlastitoj državi; njima je, objektivno, lakše uspostaviti takav pragmatični, neideologizirani odnos, jer su ih jugoslavenske vlasti proganjale minimalno, a oni na zajedničkom tržištu maksimalno koristili prednosti najrazvijenije republike, i jer su iz Jugoslavije izišli gotovo bez ljudskih gubitaka i bez materijalne štete. Za razliku od Hrvatske koja je više patila i koja je skupo platila svoju slobodu. Dok su se Hrvati mučili kako će otjerati duh D’Annunzija iz Rijeke, Slovenija je u svome dijelu Istre slavila priključenje Primorske oblasti matici zemlje, uz demonstraciju jedinstva Dežele na koju bi Hrvati mogli biti ljubomorni; nikad hrvatske vlasti, ni s Tuđmanom ni bez njega, od Domovinskog rata nisu pokazale tako moćno što je snaga nacije i što je konsenzus politike, kao što to mogu Slovenci ujedinjeni pod slovenskim zastavama iz različitih epoha borbe za Sloveniju i slovensku državu. Mogu se naši susjedi tući u borbi za vlast; to je demokracija. Kad je država u pitanju, mogli bi Hrvatima biti primjer, ako ne i uzor; svi su kao jedan. Hrvatsku opravdano iritira spomenik D’Annunziju u Trstu. Postavlja se pitanje dosljednosti, bitne u svakoj osjetljivoj političkoj situaciji: bi li Hrvate trebale jednako opravdano iritirati ulice nazvane prema Pavelićevu ministru Mili Budaku ili ustaškom zapovjedniku Rafaelu Bobanu? Mogu li postojati dva metra?
S pravom su se u Hrvatskoj digli na noge kad su u Italiji slavili stogodišnjicu D’Annunzijeva pohoda na hrvatske krajeve; je li moralno i politički korektno da u nas za 10. travnja proustaški nostalgičari oblače crne košulje i tako demonstriraju do kakve povijesti drže? U Hrvatskoj zvuče prijeteće talijanski ispadi iredente; zašto naša država nije u stanju do kraja prekinuti veze s ustaškom prošlošću koja se Hrvatima stalno gura pod nos? Hrvatski su borci s pravom uvrijeđeni kad se današnja demokratska hrvatska država uspoređuje s nedemokratskom Pavelićevom diktaturom. S istim bi pravom, i s jednakom odgovornošću, trebali raščistiti je li moralno i politički legitimno povezivati njihovu uzvišenu borbu s profaniranim ustaškim pozdravom. Pogotovo što ga je sam vrhovni zapovjednik izričito zabranjivao. Vjerodostojnost nema granice. Može li Hrvatska odgovarati na talijanski ili neki drugi fašizam tako da se politički odriče svoga antifašizma, osim deklarativno kad na međunarodnim paradama hoće impresionirati statistikama a ne samom politikom? Tko se još odriče svojih pobjeda? Današnje generacije u Europi olako zaboravljaju kakva je pošast zadesila njihove roditelje pa se prepuštaju valovima populizma i nacionalizma da ih vode dalje od europskih izvora.
Ako se antifašizam shvaća kao skup vrijednosti nasuprot nacizmu i fašizmu – demokracija nasuprot totalitarizmu, sloboda nasuprot diktaturi, pravo nasuprot represije, različitost nasuprot monolitnosti, solidarnost nasuprot monopolu, onda nije sramotno biti antifašist. Hrvatska se nema razloga odricati tako shvaćenog antifašizma, samo zato što su ga predvodili komunisti, i što su Titove vlasti kompromitirale njegove pozitivne vrijednosti. Poslije svega, veliko je pitanje koliko je politički korektno i povijesno utemeljeno u jednoj državi, koja je zasnovana i na antifašizmu, praviti od partizana zločince a od ustaša žrtve. I je li to uopće produktivno za Hrvatsku, kojoj iz susjedstva bacaju udice ne bi li se uhvatila na obične ješke: tko je pobijedio u ratu? Tko se pobjeda odriče, može jednom završiti u porazu.
VIDEO Kumrovec: Proslava Dana mladosti u rodnom selu Josipa Broza Tita:
Postoji jasna distinkcija između europskog antifašizma i komunističkog fašizma! Kao što postoji razlika između fašista okupatora i onih koji su se pogrešnoj strani priključili iz ispravnih razloga! ...kao što postoji nevjerica da ti Galiću u svim sistemima opstaješ!