Prijateljica i ja našle smo se na Trgu bana Josipa Jelačića, ludo sretne jer bio je petak. Negdje smo pročitale da bi svakoga dana trebale napraviti 10 tisuća koraka, kažu, zdravo je. E pa, kad je zdravo idemo istražiti Zagreb zdravim koracima. Mnogi tajni kutci i dvorišta u centru grada pričaju svoje priče, a mi smo bile spremne otkriti barem neke od njih.
Danas mi je šetnja bila prijeko potrebna, jer uz totalnu gužvu na poslu i frajer s kojim sam se viđala epohalno je odlučio da ipak nije za vezu. Pa da, veza jednako obaveza, a bolje se zezati do besvijesti, ali ne sa mnom. Trebala sam razbistriti mozak.
Čule smo da će se u parku Akademije likovnih umjetnosti 18.5, povodom otvorenja Projekta Ilica: Q'Art navečer održati opako dobar Cocktail week party s hrpom totalno cool likova i očaravajućih cocktaila - zvuči dovoljno zanimljivo da odšećemo do tog mjesta.
-U parku Akademije? Moš' si mislit – nasmijale smo se. Bar smo milijun puta prošle pokraj njihovog dvorišta i s Ilice nikad nismo vidjele nešto što bi nam zapelo za oko. No dobro, istini za volju, nikad nismo ni gledale dovoljno pažljivo da bi nešto primijetile. Izazov je prihvaćen, a naša je avantura mogla početi!
Šetale smo Ilicom, a sve te šarene haljine i bluze, koje su nam se smješkale iz izloga, dodatno su nas razveselile, ljeto je na vratima. Prošle smo pokraj nekoliko slastičarnica i uspjele odoljeti sladoledima, inače ova šetnja ne bi imala smisla, ipak su to hrpetine vrebajućih kalorija!
-Činilo se bliže – uzdahnula je. S noge na nogu, nakon 45 minuta šetnje i zujanja po izlozima našle smo se na Britanskom trgu.
-To je tu negdje, ma koji je ono broj? A Ilica 85 - još smo jednom provjerile na Googleu. Baš tamo, kod tramvajske stanice.
Stale smo pred ulazom. -Je li to to? Smije li se unutra? – zbunjeno smo se pogledavale. Ispred nas prostiralo se dvorište koje je bilo ograđeno visokom ogradom. Kad smo malo bolje pogledale izgledalo je kao privatni posjed. Kao dva zbunjena, izgubljena turista oprezno smo se šuljale po kamenoj stazi. S lijeve strane nalazio se kafić s biljarom. To je bilo lijepo iznenađenje. A onda malo niže ugledale smo gotovo nestvaran prizor - ulaz u zelenu oazu mira. Zastao nam je dah. Neprocjenjivo!
Sve je mirisalo na jorgovane, čuo se cvrkut ptica, pred nama je pucao pogled na prelijepi zeleni park s klupicama, šetnicom i skulpturama, koje su nas potpuno oduševile. Ne bi nam nikad palo na pamet da se nalaze upravo ovdje, u samom centru Zagreba, skrivene od mnogobrojnih prolaznika. Šetnja se isplatila.
Nekada je žalosno kako samo prolazimo svijetom bez da stvarno gledamo, zaokupljeni svojim mislima umjesto da malo stanemo, pogledamo i uživamo u trenutku.
-Ovu poznajem: Udovica, Ivana Meštrovića! – uskliknula je moja cvrkutava prijateljica i kao dijete prstom pokazivala skulpturu. A ostale? Ma pitat ćemo google.
Dok smo tako istraživale i uživale već je lagano pao mrak. Zamišljale smo sutrašnji party i gledale kako postavljaju zgodne kućice s raznobojnim pićima. Bile smo žedne i poželjele nešto popiti. Krenule smo prema šanku naručiti piće i shvatile da niti ona niti ja nemamo gotovine. -Ajoooj nemam love, koji „bed“. U tom trenu kraj nas je prošao najzgodniji frajer kojeg smo vidjele i šapnuo nam: „Curke ništa ne brinite – možete platiti Mastercard karticom pa imate i popust od 10%“.
