– Bili ti ovđe prošle godine neki Talijani. I napisali na internetu da je u nas još rat, strahote. I dali ocjenu dva. Morao sam se snać jer s tom ocjenom ne možeš više nikom izdvat apartmane. I odgovorim ti ja njima da je to državno, al’ da ona to još nije uredila iako je to ratni muzej i da su se zapravo kupali u muzeju. I proširi se to internetom i nastade gužva. Svi se gosti ‘oće kupat u muzeju. A džabe im i ulaz i parking. Bome nije više bilo dvojki – tako Mato Barišić opisuje na koji je način uspio spasiti turizam u Kuparima, selu u općini Župa dubrovačka, odnosno ono malo što je od turizma ostalo.
Bili su ovo Yu Havaji
Ovo nekoć vojno ljetovalište petnaestak minuta udaljeno od Dubrovnika slovilo je kao jugoslavenski Havaji odišući luksuzom kakvog se moglo naći samo u elitnim hotelima po svijetu. Odsjedali su tu glumački velikani: Yul Brynner, Elizabeth Taylor, Richard Burton... Dolazile pjevačke zvijezde iz propale države, redovite nastupe imala je Beba Selimović, u to doba kraljica sevdalinki... Uživao je tu i Tito u svojoj luksuznoj vili, u elitnom dijelu kompleksa u kojem su bili još jedna vila i hotel Galeb.
Takvi Kupari danas postoje samo na starim fotografijama, a stvarnost je takva da ni 24 godine nakon završetka Domovinskog rata vidljivog pomaka u sanaciji devastiranog kompleksa nema. Ponad kristalno čistog mora i lijepe šljunčane plaže na kojoj uživaju Dubrovčani i do koje se spustilo “pola Trebinja”, ko sablasti strše hoteli u kojima je bilo mjesta za 1500 ljudi – Pelegrin, Kupari, Goričina, Goričina 2 i Grand, odnosno ono što je od njih ostalo, što nije uništeno i devastirano u ratu te pokradeno u poraću.
Dok lunjam hodnicima sablasnih zdanja pazeći da ne stanem na komad stakla, čitam natpise na zidovima i pročeljima hotela. Uz izljeve ljubavi i poruke tko koga voli piše tu je i “all inclusive”, “legalizacija ovo čuva”, “sve u k... ako je ovo vrhunac”...
Možda 2020. ne bude ni ovog
Da ironija bude veća, upravo su Kupari najstarije turističko mjesto u Župi. Prvi je hotel sagrađen još 1920. godine. Bio je to hotel Grand koji su napravili Česi. Kuglana, tereni za nogomet i tenis, ambulanta, ljekarna, pošta... – turistički sadržaji i potrepštine za ugodan boravak samo su nicali gradnjom novih hotela. Između Pelegrina i ulaska u dio ograđenog kompleksa koji je danas pod ingerencijom MORH-a, u kojem su hotel Galeb i vile Borovka 1 i 2, a koje su bile znane kao Titova i Jovankina vila, ostaci su davno postavljenih solarnih panela.
Mato Barišić sjeća se vremena kad je još njegova mati u Kuparima iznajmljivala sobe. Kaže da je u tim začecima privatnog iznajmljivanja turizam bio takav da su gosti na korištenje dobivali “WC na kojem je umjesto vrata bio lancun (plahta, op. a.)”. Došlo je zatim vrijeme procvata za iznajmljivače, a onda rat, pa Mato i dandanas na starinski način vabi goste čekajući ih kod vidikovca na izlazu iz Dubrovnika s pločom na kojoj piše “apartmani”.
O tome kakvi su Kupari bili nekada i što je od njih ostalo, razgovaramo u kafiću u Srebrnom. Mato i znanac s kojim je sjedio kažu da osim plažnog bara u Kuparima ničeg drugog nema. Vlasnik kafića uz more u koncesiji ima autokamp koji je također bio u vlasništvu JNA te plažu na kojoj iznajmljuje ležaljke i suncobrane, po 30 kuna za svaki.
Koncesija je jednogodišnja, što znači da ovo ljeto radi, a sljedeće možda i neće. Dok iz plažnog bara idem prema besplatnom parkiralištu, uočavam strance koji bauljaju hodnicima uništenih zdanja i fotografiraju ono što nigdje neće imati prilike vidjeti. Valja im kući s ljetovanja donijeti dokaze da su se kupali u “ratnom muzeju”. Ako vide ocjene iz ove Turističke patrole, valjda će im netko prevesti da to nisu ocjene koje su zbog svoga nemara zavrijedili ljudi u Kuparima, već su to ocjene onima koji su dopustili da 24 godine nakon završetku rata stanje bude kakvo je sada.
