Varšavskom ulicom, čini se, teku neke čudne podzemne vode. Na samo koji metar od mjesta na kojem su Zagrepčani digli svoj glas protiv projekta podzemne garaže, mladi iz Upravne i birotehničke škole odlučili su, s jednakom upornošću, ponešto reći o (ne)zdravoj prehrani u nepostojećoj menzi. Dosadilo im je, naime, pod odmorom trčati u obližnje pizzerije i pekare kako bi preživjeli predug dan i, ono važnije, gledati kako zbog toga njihovi vršnjaci postaju pretili ili anoreksični. Stoga su pokrenuli niz akcija kako bi upozorili mjerodavne da njihova, kao i većina srednjih škola u Hrvatskoj, nema kuhinje, a nekmoli zdravu hranu u njoj.
Podrška roditelja
Problem je uočila njihova profesorica Đurđica Vukmirović još 2007., otkako su njezini đaci u školi ugostili niz stručnjaka, održali nekoliko tribina te posjetili više mjerodavnih institucija.
– Najsnažniji je dojam na učenike ostavio posjet psihijatrice dr. Mirte Mahnik koja je pred učenike dovela liječenu anoreksičarku, najteži slučaj u Hrvatskoj. Zajedno su im predočile koliko su anoreksija i bulimija opasne i dugotrajne psihosomatske bolesti – kaže profesorica Vukmirović.
Duboko potreseni, đaci su prionuli internetskim stranicama, forumima, knjižnicama i novinskim člancima, a otkrivene podatke zabilježili su u dokumentacijsku mapu. Projekt toliko željene menze sa zdravom hranom predstavili su i roditeljima koji su ih jednoglasno podržali i složili se da bi ga sufinancirali. U konačnici, svoj su projekt zaokružili postavljanjem predstave “Stvarnost na (d)jelu”, o djevojci oboljeloj od anoreksije, u kojoj su i odigrali glavne uloge.
Siti gladnima ne vjeruju
Marija Katalenić, jedna od učenica, u osnovnoj je školi imala anoreksičnu prijateljicu koju je majka morala nadzirati za stolom i tjerati je da proguta svaki zalogaj.
– Nama je to bilo smiješno, ali sada znam da nije jer sam uvidjela važnost zdrave prehrane. Sve se svodi na ono: daj nešto na brzinu. Mladi nisu svjesni da zbog loše hrane, recimo, teže uče – kaže Marija, a njezin kolega Matko Mavračić podsjeća da je i druga krajnost, pretilost, posvuda oko njih.
– Umjesto da shvate kako je to problem koji treba liječiti, mnogi naši vršnjaci tome se smiju, čak gledaju s bojazni i gnušanjem – kaže Matko.
Kristina Golub ističe da se od početka projekta uvelike pozabavila svojom prehranom pa više ne preskače doručak, a i vježba. Katarina Oštarčević, pak, istakla je da u krugu škole postoji prodavaonica sa zdravom hranom, ali im je preskupa. – Želimo da naš projekt odjekne mnogo dalje od školskog kruga, diljem Hrvatske – rekla je Katarina, a Lidija Jelić podsjetila je na to da njihova generacija dogodine napušta školu.
– Mi ćemo se, kao maturanti, uskoro baviti isključivo svojim ocjenama i zato želimo da mlađi nastave ondje gdje smo mi stali – kaže Lidija.
Njihova predstava završava hepiendom: djevojka uviđa da srlja u propast pa uz pomoć bližnjih izlazi iz pakla anoreksije. Sretan završetak priče o programu za obrazovanje srednjeg školstva, koji ne predviđa rješenje za prehranu adolescenata, ovisit će, na žalost, o onima koji su toliko siti da gladnima ama baš ništa ne vjeruju.
Dosta nam je trčanja u pekare: Zato smo ili anoreksični ili pretili
Učenici Upravne škole pokrenuli projekt kojim upozoravaju na potpuni nemar prema prehrani srednjoškolaca.
Komentara 4
Sve sportaši na slici. S rukama od maslaca...:=) Očekuje se uskoro boom trgovina keljem i mrkvama te zatvaranje pizzerija i fast food zalogajnica.
Bravooo! Slažem se! Ni moja škola, u kojoj radim, nema kantinu, a nema je, kako piše, ni većina škola u zemlji. Hrana u pekarama je užasna i prinuđeni smo stalno nositi od kuće kako bismo pojeli nešto zdravo. Tako daa skoro s ruksacima idemo na posao, jer treba utrpati sve to za dug i naporan dan. Mladima još i više, jer moraju jesti još zdravije i više puta. Novci se troše na gluposti i sumnjam da će se, pogotovo ako se prijeđe na jednosmjenski rad, učiniti nešto po ovom pitanju, no treba reagirati! Mnoga djeca loše i kasno ručaju ili ih ne čeka ništa kad dođu iz škole (takvi roditelji ne zavrjeđuju to ni biti!) i nužno je da bar u školi pojedu nešto toplo i zdravo. Raspast će nam se djeca, doslovno, za koju godinu od tog gaziranog smeća, a salo nikad skinuti neće od te nezdrave hrane koja samo zavarava želudac. Misli li itko na njihovu budućnost, i to blisku...?! Kakvi će očevi i majke biti? Što mogu stvoriti iz već lošeg materijala?!
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Zao mi je sto vec nekoliko puta >slucajno< ili namjerno , se moji komentari >tehnicki< izvitoperuju. Zato zelim korigirati dio moga krivo prenesenog teksta.: Dakle:... To se odnosi i na sve druge velike (male) osobe koje su napravile Revoluciju naje su napravile Revoluciju na ovoj Planeti,bez obzira sto su ih mnogi smatrali >cudacima< Ja kuham zdravu vegetarijansku hranu i pravim >cuda< od sejtana, soje, krompira i ostalog raznog voca i povrca. Sretna sam kada to mogu i drugima pokazati , prenijeti im svoje iskustvo i znanje!! Vasa generacija i vasa djeca imaju Buducnost, jer ste se vi vec tako mladi pobrinuli da ne SUTITE , kao i moja >Beatles < generacija !!!!!!!!