Upoznao sam kulturu Bliskog istoka prije nekoliko godina kada sam u više navrata putovao po Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Nije mi bilo teško priviknuti se na Dohu. Došao sam krajem kolovoza 2017., zbog posla. Bavim se grafičkim dizajnom, multimedijom.
Doha je mala, još uvijek nedovršena, nedostaje joj hlada i palmi kao u Abu Dhabiju, metro koji se još uvijek gradi (Dubai ga već ima), ali u biti to je mjesto u kojem svatko može pronaći svoj mir i unutarnje zadovoljstvo.
West Bay, dio grada u kojem još uvijek niču neboderi suvremene arhitekture, s potpisima istinskih magova. Bliješte raznih boja, i troše puno struje. Čak i kada nema nikoga. Mjesto biznisa, poslovnog svijeta. Gdje se kravate vijore na vjetru, a štikle raznih boja cakle na suncu. Gdje ima puno taksista i svi redom te spopadaju. A ja se ne dam. Corniche, veliko šetalište uz obalu koje se proteže od hotela Sheraton pa sve do MIA-e, Muzeja islamske umjetnosti. Ispunjeno je nasmijanim šetačima, pokojim džogerom i travnjacima na kojima ljudi uživaju vikendom. I piju čaj. Souq Waqif, srce grada, gdje je duša prožeta s divnom emocijom tradicije. Mirnoće. Turisti razni, prodavači, trgovci. Restorani raznih nacija. Mirisi sa svih strana. Ova tri dijela grada mi puno znače. Moja omiljena. Stoga i spomenuta. Uvijek me iznova ispune nekom srećom. I pokojom suzom.
Mnogi ljudi trče za novcem, karijerom, luksuznim životom, sjajem. Netko za ženama, a ja za licima. Oduvijek sam volio fotografiju, ali je nikad nisam posve prigrlio. Možda zato što sam htio biti režiser, pa mi je fotografija postala samo djelić nikad dosanjanog filma. Nedovršenog? Ili pak neko malo razočaranje, koje može postati veliki bijeli labud. A bijaše pače ružno. Moja želja bila je da dočaram grad i život kroz obične ljude. I da im ne ukradem dušu. Već da je prikažem svijetu. Poklonim. Vidite li otvoreni grad? Kao na dlanu. Koji prima velikim srcem. I ne zaboravlja svoje stanovnike. Ne budi slijep, Edipe! U početku mi je bilo nelagodno fotografirati pa sam to radio uglavnom mobilnim telefonom. Krišom. Ali, kako je s vremenom moje samopouzdanje raslo, tako sam sve više i više počeo nositi kameru. Da prilazim ljudima, da razgovaram s radnicima, da se ispričam sa slučajnim prolaznicima. Da nekoga i šarmiram, valjda imam pravo i na to? Nakon svega mogu vam reći da se ljudi ovdje vole fotografirati. Nije istina što vam govore. Dapače, uživaju u tome. Jer, netko vam poklanja pažnju. Zavoli vas istinski. Vaše lice. Posebno je. I pokazuje je svijetu. Samo jednim, škljoc! Doha, sada već znate, to je svijet za sebe. U malom. Raznih kultura i običaja. Multikulturalni univerzum koji probija barijere. Zvjezdanom prašinom. Gasi predrasude. Razbija blokade. Koje doista ne mogu nikako biti vječne!
Doha je grad budućnosti. Vrlo brzo, završena vizija zaljubljenog čovjeka. Koji sjedi u nekoj uzvišenoj kuli i pomiče kockice ljudske sreće. Da nađe balans. I zadovolji svakoga. I igra se s nama. Nije li život igra? Grad sporta, kulture. Tanga i salse. Svjetskog prvenstva u nogometu. Ah, bit će ga, dragi čitatelju, ne daj se omesti! Pakiraj kofere, kupuj karte i bodri, ogrnut zastavom svoje zemlje. Nauči himnu, ako već nisi. Obitelj koja udiše miris trave u parku kod hotela Sheraton. Gdje šum mora ima neki poseban zvuk. A nema male sirene. Gdje se čudno vozi, a žmigavac postade misaona imenica. A svi imaju vozačke dozvole. Gdje se jede najbolji turski sladoled. Nose najljepši arapski šalovi. I hodaju žene od kojih ti zastaje dah. A ja zamalo nisam umro. Doha – grad duše. Ljepote one unutarnje. Trenutak mirnoće, pustinjske. Koji može i vječno trajati. Paulo Coelho reče: „Sve se mijenja, samo dine u pustinji ostaju iste.“ Zar nisu zvijezde tamo najsjajnije? Jesu, putniče! Nešto što ćeš uvijek nositi sa sobom, kad se vratiš u Europu, tu kolijevku naroda. Ah, taj sjaj. Biserni. I iznova, vraća ti osmijeh na lice. Kao lica moje duše. www.bojanmustur.com.
Posvećeno mojoj kćeri i kraljici Teuti.
