Zagrebački solisti u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 24. veljače proslavit će okruglih 70 godina postojanja. Na programu naći će se i klasici poput Čajkovskog, Mozarta i Bacha, ali Zagrebački solisti praizvest će i djelo Musica barocchiana za dvije violine i gudače hrvatskog skladatelja Frane Paraća. A na koncertu ovog puta pridružit će im se Julian Rachlin, jedan od najvećih violinista našeg doba. S Rachlinom, koji se uvijek rado vraća u Hrvatsku, imali smo priliku razgovarati uoči subotnjeg nastupa.
U subotu ćete nastupiti s čuvenim Zagrebačkim solistima povodom njihove 70. obljetnice postojanja. Čemu se najviše radujete uoči nastupa?
Najprije tome da ponovno vidim svoje prijatelje. Vrlo sam, vrlo počašćen što sam pozvan. To je legendarni orkestar i svi u svijetu znaju tko su Zagrebački solisti. Imaju nevjerojatan ugled, nevjerojatnu povijest i bogatu tradiciju. Imaju vlastiti identitet zvuka i stvaranja glazbe. Za mene je velika čast i velika radost što sam pozvan da budem dio ovog slavlja. Najviše se radujem, naravno, susretu sa svim članovima orkestra, prisjećanju na neka prošla iskustva te, dakako, stvaranju glazbe i uživanju u tome. Nadam se da će publika osjetiti predivnu energiju koju stvaramo. To je uvijek ono čemu se glazbenici na pozornici najviše nadaju, da će uspjeti prenijeti svoju pozitivnu energiju i zaraziti njome publiku.
Na koncertu čut ćemo i praizvedbu djela hrvatskog skladatelja Frane Paraća. Koje ste do sada hrvatske skladatelje imali priliku čuti i svirati?
Svirao sam nekoliko hrvatskih skladatelja. Kad sam bio u Dubrovniku, svirao sam Josipovića, odnosno glazbu vašeg bivšeg predsjednika, zatim Papandopula… Mislim da Hrvatska ima lijepu povijest skladanja i sjajne skladatelje. Također, smatram da je vrlo važno dati glas talentiranim, živućim skladateljima. Štoviše, to je jedna od najvažnijih dužnosti koje imamo kao glazbenici – da ne sviramo samo Mozarta, Beethovena i ostale velikane koji više nisu s nama. Glazba mora ići naprijed. Sjajna suvremena glazba oduvijek je imala važnu ulogu u mom životu. Meni je najvažnija emocija koju osjećam prema skladatelju i njegovoj ili njenoj glazbi. Mnogo sam radio s Lerom Auerbach, blizak sam bio Pendereckom, Kancheliju, divnom kompozitoru Richardu Dubugnonu, radim i s Benjaminom Yusupovom.
Stvaranje dobre glazbe ovisi i o odnosu između dirigenta i solista, skladatelja i instrumentalista… Ako postoji dobra energija, onda je i rezultat takav. Tako da, što se tiče hrvatskih skladatelja, možda nisam upoznat s njima koliko bih volio biti, ali uvijek sam znatiželjan i otvoren te posebno željan upoznati mlade i nove generacije.
Odrastala sam u Dubrovniku i imam divne uspomene na vaše koncerte – to su uvijek bili događaji sezone. Što vas je prvo privuklo Hrvatskoj i Dubrovniku i hoćemo li ikada tamo ponovno vidjeti "Juliana Rachlina i prijatelje"?
Kada sam 2000. pozvan da nastupim na Dubrovačkim ljetnim igrama, odmah sam se zaljubio u taj grad. Bilo je to samo nekoliko godina nakon završetka rata i Dubrovnik je još bio napola u pepelu. Ali ja sam se zaljubio, u Dubrovnik, u Hrvatsku, i od tada svake godine dolazim ovdje. Tada, bilo je za mene ostvarenje snova organizirati festival u Dubrovniku i pozvati svoje najdraže prijatelje da tamo zajedno sviramo. Postajalo je to sve veće i veće, dolazili su veliki orkestri i postao je to zbilja važan i velik događaj s posebnom energijom toga grada, publike… Bilo je fantastično. No, da vam odgovorim na pitanje hoće li se "Julian Rachlin i prijatelji" ikada ponovno vratiti tamo. Moram reći da to dijelom ovisi i o politici jer tijekom godina organiziranja festivala nisam imao praktično nikakvu potporu. Sve sam radio sam. I zato sam nakon dvanaest godina odlučio stati. Ali moja ljubav prema Hrvatskoj nije nikada nestala niti se umanjila. Mnogo toga me privlači Hrvatskoj. To je kombinacija divnih ljudi, mojih prijatelja, ljepote prirode, čistog zraka, atmosfere, tisućljetne povijesti… Vaša obala i otoci među najljepšima su na svijetu. Imam posebnu, emotivnu vezu s ljudima u Hrvatskoj, s hrvatskom narodnom glazbom, klapama, s tom jednostavnošću. Volim jednostavnost. Također volim način na koji su Hrvati direktni, tu nema pretvaranja.
Svirate već više od 30 godina, a nazivaju vas i jednim od najvećih violinista našeg vremena. Što vas motivira i koje radosti nalazite u tome?
Glazba je najdivnija droga koja postoji. Prije svega, zadovoljava ego. Kažem ego, jer uživam biti na pozornici, jednostavno obožavam taj osjećaj. Donosi mi toliko radosti kada uspijem publici prenijeti barem djelić tih emocija koje osjećam. Nevjerojatna je povlastica, da tako kažem, služiti velikim skladateljima. Svirati najljepšu glazbu ikada napisanu sa sebi dragim ljudima. Glazba je oduvijek bila centar mog života i imam sreću da to mogu podijeliti i sa svojom suprugom, koja je također brilijantna glazbenica, kao i sa svojom obitelji, također sjajnim glazbenicima. Glazba me vodi po svijetu, glazba je ambasador mira. Ona je takvo snažno oružje i mislim da je, pogotovo danas, strašno važna, da ima moć ujediniti ljude koje god religije, rase i narodnosti bili.
Smatrate li da ste postigli sve što ste željeli ili sebi uvijek postavljate nove izazove?
Mislim da se u glazbi ne radi o postizanju nečega. Uvijek je, naravno, predivan osjećaj nešto svladati i ostvariti. Ali moj je cilj nastaviti rasti, nastaviti otkrivati. Kada sam odlučio postati dirigent, morao sam otkriti glazbu ispočetka. Dirigiranje sada ima važno mjesto u mom životu, kao što ima i violina. Dakle, za mene je najveća radost otkrivati glazbu iz svih mogućih kutova. Ima još puno divnih stvari koje bih želio napraviti. Jedan život nije dovoljan.
