U ljeto 1958-e, oko Brašančeva, kroz Nađovu je pustaru prošao Prorok. Dug mu se put vukao za potplatima sandala, stopala do krvi nagrizli znoj i ilovača. Visok i tanak, glasnik Božji zaogrnut u slijepu vjeru i ovčji gunj, klatio se svijetom, na plećima tegleći vreću punu kvrgava tereta. Tko zna čega. Kostiju nevine djece. Mačjih lubanja.
Poslije bi se svetinja uvjerila da u tome jutenom grotlu nema ničega stravičnog. Nikakva Velikoga Zla, unatoč slatkoj groznici iščekivanja.
Po završetku svoje propovijedi prorok bi pozvao ljude na pokoru za iskupljenje smrtnih grijeha i potom po gunjini posložio robu za prodaju: par starih molitvenika, rukom nevješto oslikanu ikonicu s likom Vasilija Ostroškoga, bunt sličica katoličkih svetaca i druge sitnice, uglavnom vjerskoga sadržaja. Na koncu, u krpu brižno zamotano Sveto pismo i nekoliko bočica svete vode, za koju je tvrdio kako je stigla s njim ravno iz Jeruzalema.
Ipak, ljude je strašio. Njegove oči. Prazne oči na uštavljenu licu i pogled koji prolazi kroz njihova uzdrhtala tijela i dalje – kroz nabijene kućerke i zidove iza leđa. Dok zaravnjenim glasom propovijeda o nadolazećoj propasti – gleda svakoga ponaosob, a nikoga ne vidi. Ježi kožu na rukama.
Netko ga nazva Izaija.
Kad je oko podneva Prorok otvorio kapiju i stupio u dvorište Nađovih, djeca su se razbježala.
Borbála se nije preplašila. Nije izula papuču i podigla ju visoko u zrak niti proklinjala buduća pokoljenja: neka su im oči buljave, prsti šugavi, a usta ranjava.
Stajala na vrh ganjka smirena, preplavljena nekim toplim osjećajem povjerenja. Kao da je život napokon dobio smisao. Sva rakija, od zore polokana dudovača, u trenu joj je isparila iz nabreklih vena i u njih se pretočila koncentrirana milost Božja.
Djeca su kroz napuklinu na vratima staje naizmjence provirivala.
Borbála na kraju kupi Sveto pismo i krunicu sa zrncima od fosfora.
Čim je taj otrcani Izaija, s plaćom od table slanine i srebrne krajcare s likom Franje Josifa, zamakao niz stazu pa kroz šumarak glogova trna, otisnuvši se tako prečicom do Parnasa, Borbála je pristavila vodu.
Držeći u ruci košaru s praznim makovim čahurama, pridodala je u ključalu tekućinu glavu više. Potom još jednu. Onda je premjestila lonac na rub šporeta i spustila poklopac. Odmakla se tri koraka, na trenutak razmislila i ponovno prišla posudi kako bi ispod poklopca proturila još dvije čahurice, kroz čije će rupe, pažljivo izbušene šilom, nahrupiti vrela voda.
Djeca su se na dvorištu igrala.
Kad se čaj smlači, pozvat će ih na užinu od mokroga kruha i šećera. Onda će u miru Božjem, bez dreke, cike i svakoga ometanja – krenuti put spasa.
Predvečer, po povratku s polja, snaha starije dijete budi iz znojna bunila, ali mlađe nikako ne uspijeva. Drmusa ga, štipa, ali ono je i dalje zatvorenih kapaka. Voda mu prokapala niz lice i tijela. Smrdljiva od straha izbila i na materi. Lebdi joj dijete zarobljeno negdje između svijeta živih i mrtvih. Ne čuje zazivanja, strku, dolazak oca. Ne osjeti ni njegove dlanove na svojim obrazima. Pljuskaju uzalud. Zalijevaju čedo ledenom vodom s bunara.
Napokon, ne čuje dijete niti kako mu otac na dovratku Borbáline sobe urla: „Nije ti dva života bilo dosta? Nije, prokletnice!“ dok mu pred očima lelujaju u sred dana zaspali Antal i Magdolna. Mali brat i žgoljava sestrica. Magdolna s mrtvim zečjim usnicama, iz kojih se više neće čuti piskutava plača.
Ne dopire ništa do djeteta. Ono s Izaijom viri preko ruba svijeta. Probudit će se tek sutradan u kasno popodne, još jedno vrijeme prevrnutih očnih jabučica, kao da gleda u krvava sebe, u lubanju punu olova.
Borbála će već od prvih pijetlova sjediti na ganjku. S Prorokovom Biblijom na krilu, blago se njišući i lica puna modrica, poluglasno će sricati Knjigu Postanka. Sve po uputama.
Izaija je rekao: šezdeset i šest puta.
Točno toliko puta mora pročitati Sveto pismo. Samo tako može biti spašena.
U Parnasu će prorok biti mršave sreće. U kožnu vrećicu okačenu oko putnjičava vrata neće zvecnuti ništa. I dalje će u njoj srebriti samo jedna krajcara, u groznici istrgnuta s bijele svilene trake – Borbáline svadbene niske od trideset ušivenih srebrnjaka.
Putem će ga obijesna djeca gađati kamenicama, a do Banata sustići glas o nevolji s Nađova salaša. Pričat će se potom i da je mlađe Nađovo dijete ipak umrlo. Da ga nisu spasili ni Bog, ni liječnik iz Parnasa. I da je starije ostalo razroko i mutavo, da mu jedna ruka visi niz tijelo, oduzeta i mlohava.
Vijesti će se putem opernatiti.
„To je unuk Anujke krčmarice“, tvrdit će jedni, „vještice što se odnekud iz Rumunjske davno dovukla u ovaj kraj.“
Potomak one s rješenjem za žene zagorjelih pijanaca, siledžija i probisvijeta; s vodicom protiv preljubnika, neposlušnih snaha i nadžak-svekrva; s uvarkom za neotplative dugove i pitanje međa.
„U rešt s njim, k’o i s babom!“ urlat će drugi.
„Ta voda koju vuče, nije jeruzalemska, već bajana!“
„Možda čak arsen i datura! Anđeoska trublja!“
„Trovač! Trovač!“ najavljivat će njegov dolazak djeca.
Majke će ih onda užurbano hvatati za ovratnike i uši, povlačeći ih iza svojih leđa. Natraške će ulaziti u dvorište i za sobom zaključavati vrata.
Tako dočekan, Izaija će još jedno vrijeme stajati na pustoj cesti, poput gubavca. A onda, prašnjav i gladan, zamaknuti iza sela: duboko u noć, da se pretvori u vražjega lisca što krade kokoši tako da znade otkloniti rezu na vratima živinarnika.
U vrijeme tih prestravljenih kokodakanja i mraka puna perja, Borbála će u svojoj sobi micati modrim usnicama. Sklopljenih kapaka ispod kojih iskre fosforna slova – slogovi i cijele riječi iz Novoga zavjeta, pjevušit će svete pjesme, odmarajući se tako između dvaju čitanja. A ako na trenutak i zaspe, sanjat će kako čuči s desna Ocu, sklupčana ispred Kristovih mirisnih skuta.
U vrtu su joj odavno sasječene lijehe mladoga maka. Izgazile ih snahina stopala. Svenutu zelenu nedonoščad požderala vatra.
Nešto zbog praznovjerja koje se počelo širiti okolnim selima, nešto zbog groblja ptičjih kostiju što je iza sebe ostavljao Izaija, uskoro njegovo putovanje i poslanje postane tema mjesnih i partijskih sastanaka, predmet strogo povjerljivih pisama i zahtjeva. Pred kraj ljeta s Vrha u okružne policijske stanica stigne i depeša:
TRAŽI SE
Muškarac (ime i prezime nepoznato), u narodu zvan „Anujkin unuk“ ili „Trovač“, star između 55 i 65 godina, svjetloplavih očiju i mršave građe, visok 180–185 cm, bez drugih izrazitih osobnih znakova; odjeven u trošnu odjeću i ovčji gunj.
U posjedu jutena torba s nepoznatim i, moguće po zdravlje i život, štetnim sadržajem. Izgledno pobjegao iz psihijatrijske ustanove i shodno tomu opasan.
Lišiti slobode i sprovesti u najbližu ustanovu za mentalno zdravlje, na daljnje zadržavanje i liječenje. Sadržaj torbe uz mjere opreza izuzeti i sukladno pravilima uskladištiti, do odluke Suda.
Uhvate ga potom uz Tisu, dok je drijemajući u hladu šuplja debla preživao neko žilavo pile. Od straha i sile koja se na njega sručila, ne obuje ni sandale. Bos se tako nađe iza bolničkih zidina.
Krajcara završi u zubalu policijskoga načelnika, gornja dvojka desno, a u podrumu stanice godinama ostanu trunuti kalendari, molitvenici i ikonica.
Prašina padne na bajanu vodu i Izaiju – proroka koji je Borbálu izliječio od pića.
Epski nezanimljivo i bez ideje. Jadan javan izlazak i pokušaj autorice koja moguće da ima i boljih uradaka. (I da: komunisti 1958. nisu „lišavali slobode“, oni su hapsili.) Agonija pod Marinkovićevim imenom se nastavlja.