Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 2
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Kratka priča

Hvatajući dah

31.08.2022.
u 18:31

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.

Bila je sredina ljeta, vrijeme godišnjih odmora, mora i zabave.

"Ma ti si mali usrani šupak", rekla je dok je vezala nove zlatne sandale u predsoblju, ali ne podižući ton i bez trunke ogorčenosti u glasu ili s jasnom namjerom da ga ciljano i grubo izvrijeđa. Zatim je nastavila govoriti tim hladnim tonom suca pred mirovinom koji čita obrazloženje presude nekom jadniku. "Ti nikad nećeš živjeti punim plućima i nikada nećeš doživjeti puninu života. Nikad nećeš ništa značajno postići, samo ćeš odlaziti na svoj bijedni posao i vraćati se doma sjeban i premoren. Večeri ćeš provoditi buljeći u televizor, poput onih očajnika koji bulje u Bracu sa Srebrnjaka, iščekujući ozdravljenje. Ili ćeš, u najboljem slučaju, vikende i godišnje odmore provoditi čitajući te bezvezne knjige, romane."

Napokon je ustala s taburea, bacila pogled u ogledalo te je cijelu njihovu vezu sažela u jednu rečenicu: "Umorna sam, čovječe, od tebe... aj bok."

Baš je tako rekla – "čovječe".

Više od svega izgovorenog ta mu je riječ kao nož probola srce.

Okružen tjeskobnom tišinom, ostao je stajati kraj starinske drvene vješalice, uplašen i zbunjen kao pogrešno optužen čovjek koji stoji pred infantilnom porotom koju čine pripadnici crkvenog zbora, zapovjednik DVD-a, domaćice i umirovljeni učitelji. Zapravo nije mogao vjerovati što mu je upravo rekla. Nije mogao vjerovati da mu je takvo što rekla ne podigavši nijednom glas.

Čak je i tiho izašla iz stana, ne zalupivši vratima. Ta finoća, ta mirnoća kojom vladaju samo bešćutni ili, na drugom polu, tek malobrojni, velikodušni ljudi, to ga je dotuklo.

Ipak, nije mogao vjerovati da je otišla zauvijek.

Zurio je u vrata, a u glavi mu je iznenada zapjevao Morrison, dobri stari Doorsi.

I'll never look into your eyes again...

Dovraga, Jim.

Prostajao je tako nepomičan neko vrijeme, osluškujući tek svoje disanje, a onda je netko glasno opsovao mater nekome. Netko na stubištu ili u susjedovom stanu, nije mogao razabrati, ali to ga je barem prenulo iz teške obamrlosti.

Osvrnuo se oko sebe ne znajući zapravo zašto jer... sve je bilo na svom mjestu, od starih tapeta na pruge, taburea i vješalice, do velikog ugradbenog ormara i ogledala iskrzanog pozlaćenog okvira... i križa iznad.

Donekle je u pravu, pomislio je, jer jedino cigaretni dim uzimam punim plućima, a ponekad i onaj nelegalan. Za sve ostalo jednostavno nemam volje, ne mogu pronaći motiv. Dobro, imam taj bijedni posao, okej, možda sam i glup, ali da nema glupana i šupaka, svijet ne bi mogao funkcionirati.

"Nisam kriv", promrmljao je u ogledalo.

Ušao je u kuhinju: na sredini stola bio je lonac s ostacima carbonare; na njegovoj strani prazna boca Karlovačkog piva i prljav tanjur, a na njezinoj puna čaša soka od ananasa.

Njezin čist, bijeli tanjur bjelasao se obasjan suncem.

Sjeo je za stol i smušeno zapalio cigaretu, otpuhnuvši dim daleko od sebe, zatim je ubrzo ustao i dovukao se do prozora.

Zaškiljio je u svirepo nebo, a zatim je pogled spustio skroz dolje, na od sunca sprženu krošnju brijesta i usahlu, požutjelu livadu oko tog stabla u samrtnom hropcu i parkiralište.

Dan je bio vruć i sjajan, dva mjeseca nije pala kap kiše, a nebo se nadmeno plavilo nad iscrpljenom zemljom, ali gledano odande, sa 16. kata socijalističkog nebodera, djelovala mu je beznačajno, kao zrnce maka na podu.

Gledao je dolje, tronuta lica...

Prilazila je svom starom, crvenom fiatu, a zažagreno se sunce lijepilo na njezina obnažena leđa kao napalm.

Dovraga, donekle je u pravu, jer nemoguće je ovako živjeti, poput psa na lancu, poput slona u zoološkom vrtu, kao neki povučeni, prolupali, asocijalni pisac, ali puno toga je nemoguće. Gotovo je sve, kad bolje razmislim, nemoguće, mislio je. Nemoguće mi je pogoditi sedmicu na lotu, nemoguće mi je odsjesti u hotelu s pet zvjezdica negdje na moru. Nemoguće mi je kupiti veći i ljepši stan. Nemoguće mi je dobiti dobro plaćen posao. Na koncu, i ne umrijeti je nemoguće, zaključio je općenito, glupo i krajnje nihilistički.

Gledao je kako je otvorila vrata automobila, sjela elegantno za volan i zatim ih zatvorila.

Nije imao hrabrosti ispratiti pogledom stari punto koji će zauvijek otići s ovog praznog i prašnjavog parkirališta.

Tek je, zažmirivši, teško izdahnuo kroz nos.

Zatim je odjurio u sobu, podigao roletu, razmaknuo zavjese, širom je raskrilio prozor: u daljini su se, kroz nepomičan, zamućen zrak, pomaljali obrisi Medvednice.

Uspentravši se na radijator, zagledao se u ponor.

Ispljunuo je opušak u provaliju.

Onda je odlučio učiniti ono što su učinili Mitja i njegov stric u priči "Ćirkov i Berendejev" Sergeja Dovlatova: jednostavno se bacio kroz prozor, poletjevši poput orla, ubrzo preletjevši svoje turobno naselje, zatim Avenue Mall, kao i zgradu MSU-a, sušičavu Savu, one grozomorne betonske fontane i kubus Nacionalne biblioteke, spomenik Franji Tuđmanu i Glavni željeznički kolodvor pa hotel Esplanade, Zrinjevac i posve prazan nekadašnji Trg Republike te Dolac. Potom je naglo zakrenuo udesno, prozujivši između tornjeva katedrale kao kakav letački Red Bull as, zatim je okrenuo ulijevo, preletjevši Medvednicu, Zagorje, Sloveniju, zasniježene vrhove Alpa, Chamonix-Mont Blanc, a kod Ženevskog jezera zaokrenuo je prema jugu, letjevši iznad beskrajnih provansalskih polja lavande, zatim prateći obalu, zagledavao se u velike marine, kruzere i jahte na pučini, a kad je doletio do Barcelone, iznad Gaudijeve bazilike Svete Obitelji, usmjerio se naglo okomito uvis, kao raketa.

Probušivši jedan jedini bijeli oblačić na tom putu oslobođenja, napokon se domogao hladnog i tihog plavetnila, gdje je zastao, ostavši lebdjeti u mjestu, uživajući kao da pluta na leđima sam usred Pacifičkog oceana, ne razmišljajući kako bi se iz dubina tog zapravo ledenog pakla na površini ipak mogla pojaviti zlokobna peraja velike bijele psine...

Ili više njih.

Ali taj blaženi mir, to oslobađajuće uznesenje, taj iznenada pronađen ključ sreće, tu napokon doživljenu puninu bivstvovanja, prekinuo je mobitel, koji je isprva prigušenom zvonjavom, a zatim sve glasnije i prodornije, zvonio negdje u stanu.

Odlučio ga je pronaći.

Stojeći kraj frižidera, zurio je u njezino ime na ekranu.

Ona nikad nije odustajala lako.

Ipak se javio.

"Uh, napokon. Slušaj, ne mogu upalit' auto. Okrećem ključ, ali ništa se ne dešava. Je l' to crko akumulator?" upitala ga je kao da se maloprije ništa nije desilo između njih dvoje.

Prišao je prozoru.

"Je l' vergla?" upitao je, škiljeći kroz točkice svjetlosti na zavjesi.

"Ne."

"Onda je akumulator."

"Jesi siguran?"

"Devedeset devet posto. Da li se upale lampice kad okreneš ključ?"

"Ne, ne pale se, ništa se ne dešava. Ni zvuka nema. Sve je mrtvo."

"Akumulator se ispraznio, sto posto sam siguran."

"A u pičku materinu... Što ću sad? Gdje da u nedjelju kupim novi?"

"Pa..."

"Da?"

"Mogu te pogurat'... Ako želiš."

"Molim te..."

"Stižem..."

Nije ga trebalo dugo gurati jer je već nakon desetak koraka motor upalio.

"Hvala ti puno! Spasio si me! Drž' se, pusa!" bilo je zadnje što je od nje čuo.

Mahnula mu je kroz prozor i odjurila.

Podignute ruke u vrelom, raspadajućem zraku, ostao je zagledan u dubinu smrdljive praznine pred njim.

Zatim ga je spopao kašalj jer su karike motora otišle, a on se punim plućima nagutao otrovnog plavičastog dima.

Iscrpljen, krvavih očiju, smrdljiv od dima i mokar od znoja, dovukao se natrag u stan.

Pogled mu je zastao na naherenom plastičnom Isusu iznad ogledala na zidu u predsoblju.

Otkad zna za sebe, zna i za taj križ, taj tugaljiv komad plastike koji, otkad su mu umrli roditelji, ne služi ničemu, tek i dalje visi tu, kao pregorjela žarulja u šupi koju više nitko ne koristi.

"Ako ga bacim u smeće, možda ga recikliraju u nešto korisno, primjerice u bocu Coca-Cole ili Kinder jaje", pomislio je.

Zatim se ipak ugrizao za usnu.

"Bože mi prosti", rekao je naglas, sažalno i nježno ga izravnavši, a zatim se zagledao u pokidanu i prljavu zavjesicu paučine na stropu iznad križa.

Uzeo je stolac iz kuhinje.

Popeo se na stolac.

Dugo je piljio u tu kuglicu, zapravo sivog, nepomičnog i sasušenog pauka koji je visio na prašnjavoj niti.

Zatim je sišao i sjeo na taj isti stolac, naizgled bez valjanog razloga, ali ipak hvatajući dah, sve pokušavajući ne zaplakati. 

O autoru

Mario Brkljačić rođen je 1966. u Zagrebu. Objavio je djela Gledaj me u oči (SC), Doručak za Bič (Durieux) i Sam (Durieux). Za priču "Otok" (2021.) u 55. nagradnom natječaju Večernjeg lista dobio je drugu nagradu. Živi u Zagrebu.

Ključne riječi

Komentara 2

46
46873
22:32 02.10.2022.

JEDNA OD BOLJIH PRIČA.

46
46873
22:32 02.10.2022.

Jedna od boljih priča.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije