Ona pleše sama, usporenih pokreta, iza prozora male sobe ujutro, u podne, navečer. Ne smeta joj ljetna sparina. Pokreti su nezgrapni i više sliče medvjeđem plesu u brlogu samoće. Dok izvodi pokrete, zamišlja da oblaci plešu s njom. Njezine su misli ponornice. Ona skriva vrtače u očima. Slike malog svijeta koji vidi s prozora tope se u njenom pogledu. Plastično cvijeće umotano u plašt paučine blijedi na stolu u vazi od školjki. Sedef se trusi po heklanom tabletiću. Dodiruje ga prstima i gleda kako se prelijevaju boje na jutarnjoj svjetlosti. Dodirne se po nosu koji sjaji kao mali sedefni svjetionik. Pamćenje je varljiva igra koju iglama za pletenje pretvara u sagu o izgubljenoj djevojčici.
Ona vidi djevojku kako sjedi na oblaku ispred njezina prozora s cigaretom u ruci i otpuhuje tanke slojeve sfumata. Sinoć su oblaci bili boje masnica ispod djevojčina oka, unijeli su tamu u sobu pa se prekrila dekom preko glave da ne čuje grmljavinu. Sanjala je da sjedi na prozoru, djevojka joj dodaje ruku, zajedno, slobodne poput ptica putuju oblakom nad noćnim gradom.
Beba pleše u mislima, tom neistraženom rudniku iz kojeg ispadaju u tišinu sobe rečenice poput složenih jednadžbi sa stotinu nepoznanica i dok stoji nepomična, prekriženih ruku, iza prljavog stakla i paučine s vanjske strane prozora, stegne gumicom kosu i uputi nijemi pogled prema ogledalu. Ne pleše uz glazbu s radija, kasetofona, gramofona. Njezina muzika dopire iz svijeta koji je okružuje, koji ne poznaje, dopire nasumice: glas pretučene žene, glas starice koja se moli, glas koji teško diše i vjerojatno se guti vlastitom slinom ispuštajući nerazumljive zvukove, zvuk razbijenih šalica, lonaca dok padaju na pod.
Ona se smije kad vidi prijateljicu na oblaku i otvara usta poput ribe. Iz njih ne trče riječi, glagoli, rečenice. Iz nje izvire zagonetan osmijeh. Ona je sama po cijeli dan u sobi zgrade čije lice gotovo dodiruje susjedni neboder. Ponekad joj se čini da bi mogla skočiti kroz prozor na balkon susjednog nebodera, kao što skakuću mladi ptići iz gnijezda na balkonu ili se bacaju na cestu ispred zgrade.
Ona voli gledati prozore susjedne zgrade po cijeli dan. Ponekad joj se pričini da joj svi mašu i otvaraju prozore da je pozdrave, da svi trepere i plešu kao onaj stari bračni par s četvrtog kata koji svaku večer pleše i vrti se u krug, žena osloni glavu na muškarčevo rame, on je zagrli i polako se njišu.
Ona pleše sama, majka spava već drugi dan i ne diže se iz kreveta, oca se ne sjeća. Rano je jutro, prošlo je pet sati i već je termometar u usponu. Nabacila je ljetnu tuniku koja joj je služila kao spavaćica, dio odjeće iz kojeg ljeti nije izlazila. Gledala je lastavice na susjednom balkonu kako hrane mlade ptiće. Gledala je kako oko podneva iz drugog gnijezda ispada ptić u bezdan pločnika. Poželjela je letjeti s njime i raširivši ruke stala je ispuštati čudne zvukove za koje je mislila da su ptičji i da tako komunicira s mladim ptićima. Loše je spavala. Noć je bila perilica za rublje postavljena na centrifugu: preokretala se po krevetu s lijevog na desni bok, s desnog na lijevi. Ujutro nije popila tabletu. Ponestalo je tableta, a mamu je prošli tjedan bolio kuk i desno koljeno pa nije mogla sići stubama s petog kata u toj limenci bez lifta, samo ju je opominjala da ne bulji i ne sjeda na otvoren prozor.
Sjela je na stolicu koja joj je bila premala. Izgledala je kao velika lutka u zemlji patuljaka. Osluškivala je što se događa u stanu; nisu se čuli majčini koraci, šum vode iz slavine, zvuk džezve za kavu, udaranje dna lonca o štednjak. Čekala je majku. Znala je da će se majka uskoro probuditi i donijeti joj šnitu kruha premazanu margarinom i marmeladom.
Ona pleše sama u tihoj sobi iza zatvorenih vrata. Ona ne zna da je mama zaključava u sobu. Ponekad. Ona čeka podne i ručak koji im susjeda donosi iz pučke kuhinje, čeka da je majka potjera u kupaonicu da opere zube i počešlja prosijedu kosu. Ona čeka majku.
Ona pije tablete, te bijele bombončiće. Ne osjeća bol, samo grubu riječ, fitilj svih nemira i valova riječi koje tada izbacuje iz sebe. Kad ne bi popila tabletu, uvijek je postajala nestrpljiva, iritirao bi je svaki glas, pitanje koje bi majka postavila. Pritiskali bi je glasovi iz susjednih stanova; glasna muzika u stanu iznad, buka i krikovi žene u stanu ispod, noćni vriskovi mlade studentice u sobi koja ih je dijelila tanašnim zidom koji je prenosio sve glasove studentice koja vjerojatno to više nije bila i različitih muških glasova koji su mijenjali svoju boju svaki dan, jedino ih ujutro nije bilo, jedino ujutro iz te sobe kao da je dolazila tuga, praznina i hvatala je golim rukama, penjala se po stropu, plašila je, grabila je tankim prstima i ulazila u nju čineći je nemirnom. Ponekad bi čula jecaje, uspaničila bi se zbog djevojke kad bi je vidjela na balkonu, onako polugolu, kako puši i duboko uvlači dim od kojeg je mogao narasti veliki sivi oblak iznad zgrade koji bi letio poput balona svojoj plavoj braći na nebesima, kako gasi cigaretu i stavlja je u staklenku s vodom, smeđu, možda tamno smeđu sa žućkastim krugovima koji su se širili prema vrhu staklenke.
Djevojka bi joj ponekad dodala pokoji slatkiš ili ubacila kroz otvoreni prozor komadić čokolade umotan u srebrnu foliju. Naučila ju je da ostavlja komadiće kruha na prozorskoj klupici i hrani ptice.
Noćas je osluškivala krikove i grubi muški glas u susjedinoj sobi. Možda je samo mislila da je sanjala te strašne glasove čiji su pipci prolazili kroz zid i kružili noću njezinom sobom, ti debeli i slinavi pipci koji su se spuštali do njezina nosa ne dodirujući ga, plašeći je, od kojih se skrivala prekrivši se dekom preko glave i provirujući ispod nje da se uvjeri jesu li otišli.
Osluškivala je glasove tame. Prislonila je glavu na zid. On je tražio svoj dio novca. Sve je sličilo na nekakav krimić u kojem zao momak iskorištava djevojke i na kraju ih ustrijeli pištoljem. Sanjala je kako njih dvije plutaju na površini mora i ono ih nosi prema plaži, uplašila se, jer nije znala plivati, iskočila je iz kreveta i stala pored prozora gledati prozor mladićeve sobe kao neki spas. Uzela je ručnik koji je bio na jastuku i obrisala znoj s čela. Osjetila je valove mora na gležnjevima, bacila se natrag u krevet i utonula u san. Stajala je iza prozora. Još jedan ptić ispao je iz gnijezda. Ona nije shvaćala okrutnost prirode. Za nju sve je to bila igra ptićeve majke koja ga je pustila da se spusti na asfalt i potraži mrvice za doručak. Otvorila je prozor da uđe svježi zrak i ugledala djevojku.
Djevojka je sjedila na balkonskoj ogradi. Vjetar se igrao njezinom kosom, raskopčanom bluzom. Uplašila se za djevojku. Djevojka je u jednom trenu pala na nevidljivi oblak. Željela joj je pružiti ruku, sjela je na prozor i ispružila ruku u letu. Letjele su kao dva ptića izbačena iz roditeljskog gnijezda u nemilosrdnoj borbi za opstanak.
Ona leti brže od djevojke i hvata je za ruku. One plešu u letu. One lete ispod lastavica i oblaka prema sivilu asfalta.
Dva kredom iscrtana obrisa tijela ispirala je topla ljetna kiša. Majka je spavala već treći dan ukočena i hladna.
