Bijela je boja samo vrlo svijetla nijansa crne, izgovarala je kroz molitvu pakistanska djevojčica u zagušljivom podrumu u bezimenoj četvrti Lahorea, grbivši se nad prastarim šivaćim strojem i porađajući me. Njene ručice vješto su me sastavljale od dijelova maskirnog sukna, šivaća igla plesala je rojem zaigranih pčela. Brzo me izrodila i gurnula u mrak s ostalom maskirnom novorođenčadi. Tako valjda počinje život kad ti je duša iscrtana po ubogom krojačkom nacrtu. Stisnuta sa sestrama u tijesnoj tmini, ponavljala sam molitvu svoje majke. Oceani vremena utkali su se u naše niti. Mi, ustrašena čeljad od grubog sukna, sanjali smo povratak svjetla. I vratilo se: bljesnulo je svom silinom, ruke su nas pograbile i navukle na ljudska tijela. Tkanina je nova koža.
Formular je statistički božji odjek: sve je zavedeno pod svoj broj – oružje, oprema, odore. I ljudska tijela. Tijelo koje sam odjenula bilo je mlado. Strah je iz njega neobuzdano sukljao. Drhtalo je, plakalo u potaji, molilo svoje molitve. Vonj njegovog znoja budio je uspomene na dom koji sam jedva upoznala, nudio zaborav kao sidro spasitelj. Voljela sam trenutke kad ga je grlilo žensko tijelo, nježno i plačno. Pod njenim prstima šuštala sam kao vjenčanica.
Molitva je u rovovima brza: riječi lete iz ustrašenih usta kao meci, očajnički nastoje preteći smrt. Anđeli čuvari rintaju duplu smjenu. A smrt je neumorni maratonac.
Dugo smo znali hodati sa stotinama drugih tijela odjevenih u moje sestre. Zrak se uznemiri pred nesreću. Strah je lebdio nad nama poput cirkuske šatre, a kada se nebo užarilo i plamenovi zaplesali oko nas, svijet se skupio u jednu točku, potom rasprsnuo. Sunce je želo užarenu žetvu.
Jurila su tijela kroz guštike i vrištine, praskovi su nadimali moje potke. Urlici su zasijecali zrak. A onda se, usred vriska, moje tijelo strovalilo u blato, natopivši me krvavim akvarelom. Oči širom otvorene i nijeme, nebo je posljednje što vide.
Druga su tijela odnijela moje mrtvo. Smrt oteža meso, teško ga je nositi. Skinuli su me s njega, dugo me prali. Ali nisu mogli sprati strah koji je ostao ušiven u meni. Drevni strah osobitog vonja kad život potpisuje predaju.
Od drugog tijela koje sam odjenula naučila sam mnogo: bilo je starije, učeno i nije išlo u borbu, nego je obavještavalo obitelji poginulih tijela i na pogrebima je vatrenim govorima nastojalo opravdati njihove smrti. Činilo se da se rodilo staro. Koža mu je bila nagužvana oko očiju od alkohola i plača. Njegov je strah bio skriven ispod psovki i pijanstva. Oko njega se širio vonj odstajale smrti. "Svi smo mi gosti u pejzažu", pijano je rogoborilo nakon pogreba, objašnjavalo kako je na drevnim kineskim pejzažima domaćin samo naslikana planina, a sve su drugo: stabla, rijeke, životinje i ljudi – samo gosti. Gost je kratkotrajan i varljiv: istina s ograničenim rokom trajanja. Jedino je planina vječna.
Nazočila sam nebrojenim suzama i opravdanjima zašto tolika tijela vrijedi žrtvovati. Neki su zlurado šaptali o dobrovoljnim davateljima tuđe krvi i kako je rat osveta nepročitanih knjiga. Mnoga su se tijela uzdala u božju nazočnost, a moje tijelo jetko je govorilo u bradu "bog nije sklon nijansama – previsoko je". I ono je umrlo jedne noći. Napivši se, uperilo je revolver u grudi, još jednom procijedilo "svi smo mi gosti u pejzažu" i opalilo. Metak je dokončao tijelo, ali je i mene rasparao. Boljela me rana na raskinutoj tkanini: da sam tijelo, vrištala bih do neba. Opet su me dugo ispirali od natopljene krvi. Poslije su neke ruke grubo zašile rupu od metka. Ožiljak me žuljao i gužvao tkaninu. Pomislila sam kako tek ožiljci žuljaju izranjavana tijela. Kad rana prestane boljeti, tad počne boljeti ožiljak. Život sašiven po tuđoj mjeri.
Treće tijelo koje sam odjenula bilo je žilavo i odlučno preživjeti. Na sebi je imalo mnogo tragova starih hrabrosti. Nosilo je umor na plećima kao teški zimski kaput. Koliko sam samo puta s njim promatrala oklijevanje magle i obijesni ples kiše. S njim sam učila prepoznati zrelost sunca. Zajedno bismo gledali svetkovine oblaka i jecali kad je nebo postajalo nepodnošljivo teško.
Danima me nije skidalo. Stopili smo se u jedno. Vuklo me kroz blato i vodu, trnje i iverje kidalo mi je niti. Zajedno smo trpjeli hladnoću i vrućinu. Kiše i sunčani dani isprali su moje boje. Brižno sam upijala njegove provale straha, tresla se s njim u navali groznica. Noću, kad bi spavalo, ja bih bdjela nad njim.
Loša karta zaziva varljivu kob. Jednog nas je ponedjeljka, na cesti koju su nadvijali krilati hrastovi, dočekala zasjeda gromova i rastrgala nas. Bol je bila neizdrživa, znala sam da umirem zajedno s tijelom koje je razneseno srkalo posljednji dah. Opet su me pograbile neke ruke i gurnule u mrak. Ovo je kraj. Tako izgleda smrt: razderana tmina.
Ne znam koliko je vremena prošlo kad je neočekivani bljesak svjetla ogrijao moje krvave dronjke. Ne opravši me, utisnuli su me među dva stakla, pribili na zid i obasjali reflektorima.
Pocijepana i krvava, zasjala sam u muzeju kao artefakt veličanstvene patnje. Izložak konzervirane boli na zidu. Tapiserija neznane hrabrosti. Ja, obična maskirna vojnička košulja, u krvavom gvašu, postala sam simbol slobode. Slobode kao ruha smrti. Povijest pišu oni koji pribijaju na križ, a mene su pribili na muzejski zid.
Bila sam najpopularniji izložak. Mnoga su tijela svakodnevno u redovima stajala pred muzejom, čekala svoj trenutak da mi se dive. Neka su plakala, prisjećajući se bliskih tijela koja su pala. Mala tijela posezala su za mnom, lupkala po staklu. Djetinji um rođen je samosvjestan. Njima sam samo krvavi dronjak i ništa više. Rekvizit iz crtića. A negdje daleko, u bezimenim podrumima, šiju se košulje koje će i oni odjenuti kad dođe vrijeme. Raj se smije iznad nas, ispod pakao zubima škripi. Čiji ćemo biti?
Svi smo mi sazdani od atoma svjetla koji bljesnu kad se sudare s tuđim mrakom. A ja sam bljesnula na muzejskom zidu kao gost u drevnom kineskom pejzažu, sudarivši se s ushitima i strahovima. Biti gost u pejzažu je privilegij. Što bi planina sama na slici? Robovala vlastitoj slobodi.
Dok se na kraju dana gase reflektori, pomislim kako je crna boja tek vrlo tamna nijansa bijele.
