Govoriti o boji znači govoriti o dobru i zlu koji mijenjaju nijanse. Ali i o svemu onome između, što naizgled za njih nije vezano, a oblikuje raspoloženje i strepnje pa je njihov produžetak. Štaka. Pomagač dobra ili zla.
Gledam kako mi imunitet blijedi.
Gledam kako kosa moje poznanice u boji lješnjaka lako prelazi u crnu dok njezin jezik priča samo o sebi. Prije petnaestak minuta uz nas je sjeo njezin brat čije dijete je upravo otišlo na liječenje od ovisnosti. Ali nju trenutačno ne zanimaju drugi. No znam da će joj se barem pramenovi, malo kasnije, u mome oku opet presijavati u prvotnoj boji. Boja je stvar oka. I u krivu sam svaki put kad vidim da je netko pocrnio ili pobijelio, a ne vidim čaroliju prijelaza. Ona uključuje sve dušine nijanse s odbljescima sunca, sjenama koje trepere dok oko prelistava boje jednu za drugom. Na neke se vrati. Ili neka boja sama ponovo uleti u oko.
Jutros sam, odmah nakon povratka kući, uz smoothie koji sam načinila od šumskog voća, uzela novine kako bih izbjegla svoje tjeskobne misli. Čitala sam članak o robotima i pomislila kako oni, vjerojatno, vide crno-bijelo. U protivnom ne bi izvršavali naredbe. Kako bi, uostalom, obavili sasvim jednostavan zadatak da sve oko sebe vide kromatski? Da stvari i bića vide složeno. Ako i ne bi odustali od crno-bijelih rješenja, barem bi zastali i na trenutak ostali zatečeni, prije no što bi se ponovo pribrali. Ali onda ne bi bili roboti. Boje znatno kompliciraju stvari, unose višeslojnost u život. Ulaze u inače racionalne ljude i izlaze iz njih i bez njihovog pristanka. Preslažu činjenice i unose zbrku pa ono što je vrijedilo jučer, ne vrijedi i danas.
Popodne mi se činilo da je zbrka sve što osjećam. Bez obzira na brojne negativne emocije koje su se javljale u proteklih nekoliko mjeseci, sada čak nisam bila sigurna da zbrka ima negativan predznak. Samo je bila tu. Da budem iskrena, bojala sam se i što bi ostalo kad bi zbrka nestala! Kakvom bih se vidjela kad bi ona iščezla! Bi li nestale čiste i žive boje te se manifestirale isprano i prigušeno, bez površinskog sjaja? Kakve bi boje padale na mene i prelijevale se u očima drugih koji, gledajući moje oči, ne prepoznaju kada njima klizi gorčina, kada neka čudesna nježnost? U mojoj torbi neizostavan predmet bile su sunčane naočale. S njima sam se osjećala zaštićeno jer su na dovoljnom odmaku držale boje koje su mi klizile okom.
Pokušavala sam naći uzrok zdravstvenim komplikacijama i padu koncentracije koji me svaki dan odvraćao od zadataka, pogotovo dugoročnijih. Dio uzroka za naglo osnaživanje bolesti nalazila sam u sebi, dio u okolnostima koje nisam mogla mijenjati. No stanje se sve više pogoršavalo i to u mjeri koja je nadilazila stvarne probleme.
Prije godišnjeg odmora, u lipnju ili u srpnju, s Britanca sam u stan donijela afričku drvenu figuru. Oduvijek sam voljela primitivnu umjetnost plemenskih društava i mala skulptura savršeno mi se uklapala uz još nekoliko sličnih. No dok sam je trljala spužvom i deterdžentom, učinilo mi se da ima prijeteće lice. Ignorirala sam tu pomisao i smjestila je na policu u dnevnoj sobi. Tamo je već stajala gotovo identična figura. Bila je iste veličine, oblikom glave podsjećala je na sunce kao i ova nova, imala je u istom položaju podignute i raspete ruke. Ali ta dva drvena komada i nisu bila slična! Starom je izraz lica bio drukčiji. Potpuno bezazlen.
– Gdje si? Hladi ti se kava – oglasio se moj suprug i osjetila sam u njegovoj boji glasa zamjeranje što još uvijek sjedi sam.
– Evo, dolazim! – odvratila sam pokušavajući uvjeriti samu sebe da vidim ono čega nema, da dajem preveliku važnost intuiciji koja me, doduše, već više puta spasila od neugodnosti, da sam šašava izmišljačica značenjskog svijeta čija sam tumačenja izmaštala ja, a ne bilo tko drugi.
– Sviđa li ti se Afrikanka? – upitala sam smještajući predmet na policu.
– Pa uklapa se ovdje.
Dok je to izgovarao, promatrala sam hoću li ugledati kakvu sumnju na njegovom licu. Ali nisam.
Sljedećih mjeseci tek me povremeno brinuo opaki figurin izraz, ali nisam se htjela predati iracionalnosti. Svaki put kad bih doživjela svoju skulpturu kao zlosretnu, brzo sam preusmjeravala misli na nešto što mi se činilo prihvatljivije. Ako ona i ima neku obrednu namjenu, do nje sam došla sasvim slučajno i, vjerovala sam, taj obred nije izveden za mene pa ne mogu biti žrtva. Nadala sam se da se nije našla na sajmu antikviteta zbog smrti prijašnjeg vlasnika.
Svjetlost je ovoga popodneva dopirala u sobu drukčije no inače i činilo mi se da mog muža prikazuje u chiaroscuro tehnici. To me se prilično dojmilo. Čekao je da konačno dođem i razgovaram s njim, ali sjela sam uz njega samo na trenutak. Bila sam odviše nemirna da bih tu ostala.
Razmišljala sam o nekoliko ultrazvučnih pregleda na kojima sam bila u proteklih pola godine i o promjenama koje su se između njih dogodile u mome tijelu nevjerojatnom brzinom. Bila sam uvjerena da se nešto dogodilo i s mojim prijateljskim odnosima, kreativnošću, inspiracijom. Sve je u mome životu stagniralo ili nazadovalo. Izgubilo boje.
U strahu od onoga što bi nova snimanja mogla otkriti u meni, a nadala sam se da ipak neće, pitala sam se mogu li se u tijelu neba, u stratusima ili kumulonimbusima, razviti tumori. Ima li i nebo gusto i nepregledno tkivo ili je novonastale promjene na njemu lakše prepoznati nego u ljudskom tijelu? Kroz prozor ga gledam kako neopterećeno lebdi nad našom dnevnom sobom, nad nama, sa svim svojim mliječnim krajobrazima. Da ne vidim boje, mislim da bih se postvarila. Ne bih bila živa. A kad stvari ili pojave pogledamo kao da su žive, mislim da i one vide boje i tada se, barem na trenutak, izdvoje iz mrtvog svijeta. Oživjelo nebo svoj glas oblikuje u vjetar. Zemlja u godišnje doba. Prozorsko staklo svojim kandžama grebe po grumenju oblaka i spušta mi nebo u sobu. To staklo je grabežljivac.
– Mislim da se moramo riješiti one afričke skulpture – rekla sam suprugu.
Pa što ako i griješim!? Ako pokušavam naći krivca u drugome i bježim od odgovornosti jer je to lakše? Znala sam da će se on složiti. Njemu se figura nije posebno sviđala. Bila je lijepa, ali nisam znala što bih drugo s njom nego je bacila. Ako je poklonim nekoj prijateljici koja također voli afričku umjetnost, možda joj naškodim. A to nikako nisam htjela učiniti.
Kad smo izlazili iz stana i krenuli prema tramvajskoj stanici kod Tuškanove, moj suprug ju je bacio u smeće. Ali nije upala u kontejner, nego se zadržala na njegovu poklopcu.
– Ma nema veze – rekao je.
– Ako je budem premještao, zaprljat ću ruke, a nemam ih više gdje oprati. Pođimo. Na povratku kući shvatili smo da je netko već uzeo našu figuru. Svaki dan viđali smo nekoga kako kopa po smeću. Uh, valjda nisam nekome zakomplicirala život! Da sam je barem spalila, pomislila sam. No više ništa nisam mogla učiniti.
Posljednje zrake sunca obasjavale su tlo pred zgradom i ono se pretvaralo u zlato. Činilo mi se da samo zlatari sada po njemu mogu vući prolaznike, pomicati ih poput neživih figura, ugravirati im poneku boru na licu ili otopiti stablo na travi.
O autorici
Lana Derkač (1969.) diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Članica je Hrvatskog društva pisaca. Nagrađivana je, uvrštavana u antologije, panorame i zbornike u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala je na međunarodnim pjesničkim festivalima i književnim događanjima kao što su Kuala Lumpur World Poetry Reading, Festival international et Marche de Poesie Wallonie – Bruxelles, Stockholm International Poetry Festival i brojni drugi. Tekstovi su joj prevođeni na 18 jezika.
Imamo podužu tiradu o bojama, poziv na kavicu, okraći ni-o-čemu dijalog i duhovno-zarazni afrikanski juju. Ako, čitao sam i gore..