Rođen je 23. listopada 1949. u Zagrebu gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu 1973. Na istom fakultetu je magistrirao 1978. a doktorirao 1984.
Najprije kao docent a potom kao izvanredni profesor radio je na Katedri Raketne tehnike Tehničke vojne akademije u Zagrebu. Bio je gostujući profesor na Aerospace Departmentu Sveučilišta u Michiganu, Ann Arbor.
Redoviti je profesor Fakulteta elektrotehnike i računarstva (FER).
Od 1991. je u Oružanim snaga RH. Načelnik Vojno-tehničkog savjeta Ministarstva obrane ostao je 1993. Sudjelovao je na brojnim razgovorima s američkim dužnosnicima u Washingtonu. Bio je čovjek za vezu predsjednika Franje Tuđmana s Amerikancima.
Bio je u izaslanstvu s generalom Janko Bobetkom kada je Hrvatska 1994. tražila pravo da vojno intervenira kada su vojske bosanskih i hrvatskih Srba opsjedale Bihać. Mirovni posrednik Richard Hoolbrooke i general Salihashvili, načelnik Združenog stožera to su odbili „kako se ne bi proširio sukob“.[PHOTOS]
29. studenog 1994. na novom sastanku u Pentagonu, na kojem je uz njega bio i ministar obrane Gojko Šušak, rečeno im je da je Bihać pred padom i da se tu „više ništa ne može učiniti“. Šušak je to hitno dojavio predsjedniku Tuđmanu koji je bio u Argentini. „Prenesi moju poruku da mi krećemo u opći napad, počinje totalni rat«, kazao je tada Tuđman Šušku.
Ćosić je tada na karti pokazao da se nešto ipak može učiniti. Tuđman je Amerikancima poručio da Hrvatska ne traži nikakvu vojnu pomoć, nego samo treba razumijevanje za vojnu akciju. Hoolberoke i William Perry su kimnuli glavom. Šušak je nazvao generale Antu Gotovinu i Tihomira Blaškića i krenula je akcija Zima 94., koja je oslabila srpsku opsadu Bihaća.
To je bio početak pripremnih vojnih operacija za Oluju 1995. „Oluja je djelo hrvatskog vojnika, a ne nekih savezničkih snaga, uživali smo naklonost Amerike, ali naša sudbina bila je samo u našim rukama“, rekao je odbacujući špekulacije o vojnoj pomoći SAD-a.
Čin general bojnika dobio je 1994. a general pukovnika 1995. Od 1996. do 2000. bio je zamjenik ministra obrane.
Predsjednik Stjepan Mesić umirovio ga je 2002. nakon potpisa na otvoreno pismo kojim su dvanaestorica visokih vojnih časnika tražila prestanak kriminalizacije Domovinskog rata.
Saborski zastupnik postao je 2003. Bio je zamjena Bianci Matković. Obnašao je dužnost predsjednik parlamentarnog izaslanstva pri NATO-u. Bio je i član Odbora za vanjsku politiku te unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost.
Saborski zastupnik bio je i nakon izbora 2007. Obnašao je tu dužnost do početka prosinca 2010. kada je Bianca Matković aktivirala svoj mandat.
Bio je ravnatelj Instituta za obrambene studije, istraživanje i razvoj, osnovanog 1999. Bio je zamjenik a potom samo 12 dana predsjednik Nadzornog odbora Hrvatske elektroprivrede (HEP), kada je podnio ostavku.
Ivan Mrakav, bivši predsjednik Uprave optužio ga je tijekom sudskog procesa da je bio posrednik između njega i Sanadera sa zadatkom da HEP potpiše nepovoljan ugovor sa šibenskim TLM-om bez zaštitnih klauzula. Ćosić je odbacio te optužbe.
Na FER-u je nositelj kolegija „Digitalne simulacije u stvarnom vremenu, jedan je od nositelja izbornog predmeta „Projektiranje i razvoj interaktivnih simulacijskih sustava“ na Zavodu za Elektrostrojarstvo i automatizaciju. U okviru znanstveno-istraživačkom rada na FER-u voditelj je znanstvenog projekta „Napredne metode digitalnog vođenja i upravljanja protuoklopnih vođenih raketa“.
Oženjen je i otac dvoje djece. Njegov sin Marko je stručnjak za financiranje i gradnju velikih elektroenergetskih objekata. Ima vikendicu na Rabu. S obitelji živi u stanu u Zagrebu.
