Bila je davna ‘46. kad je Donjom Stubicom “protutnjao” prvi traktor. Za upravljačem je ponosno sjedio tada mlađahni, a danas 90-godišnji Stjepan Drempetić – Štef. Iako su mnogi bili nepovjerljivi prema tome čudu što se “kotrlja” po poljima, svi su čekali da naiđe.
– Okupili su se stari brkači – tak’ su zvali Stubičake jer je svaki imal brke – gledili i rekli da to ništ ne valja, da blago jede seno, a iz traktora curi nafta i da oni neće da traktora peljam k njima – naslonivši se na kosu, kako bi uhvatio predah između dva zamaha rukom, pripovijeda nam Drempetić.
Vrijeme se mijenjalo, shvatili su i brkači da će im zadružni traktor brže uzorati zemlju nego volovi pa im je sve više postajao potreban, a sve manje čudan. Baš kao što već odavna više nikome nije čudno što Drempetići uzgajaju jagode, a 1992., kad su započeli, bilo je, jer su bili prvi u svomu kraju pa je bilo svakakvih komentara.
– Delal sam u Doni, doma smo imali nekaj zemlje i postali smo njezini kooperanti za jagode, dobili 10.000 sadnica, sustav za navodnjavanje i uzgojili oko tri-četiri tone. Kasnije smo sami kupili jagode, 15.000 sadnica, i platili navodnjavanje. Vozili smo ih u Zagreb i prodavali na Branimirovoj tržnici – govori Stjepanov istoimeni sin, dok njegova unuka, dvoipolgodišnja Mia, s majkom Martinom bere to voće i odmah zagriza u sočni crveni plod.
Danas se za plasman svojih ekoloških jagoda, koje uzgajaju na otvorenom i pod plastenicima, Drempetići ne moraju brinuti – sve rasprodaju, bilo na štandu u Stubici ili na kućnome pragu.
– Dopeljaj mi još – nazvala je Marija supruga Štefa (mlađega) jer je u samo 50 minuta prodala sve mjerice koje je imala na štandu.
– Uzgajamo samo sortu clery, probali smo i s drugima, ali ova nam se pokazala najboljom. Slabije rodi od nekih drugih, al’ je jako fina – kaže Andrija, 40-godišnji sin Drempetićevih, papirnati vlasnik ovog obiteljskoga poljoprivrednog gospodarstva, koji zbog poljoprivrede u dogledno vrijeme kani ostaviti stalni posao.
Andrija je po struci automehaničar, bio se prekvalificirao za vozača, a poput starijega brata Damira prošao je jednogodišnju edukaciju za povrćara.
Naime, osim jagoda koju prerađuju i u džem, Drempetići uzgajaju i ekološko povrće od kojeg prave 17 različitih vrsta zimnice – kiselu miješanu salatu, ciklu, krastavce, feferone, papriku punjenu zeljem, patišone, ajvar, umak od rajčice... U ekološkoj poljoprivredi imaju ukupno dva hektara zemljišta – za voće i povrće. Pod plastenicima je oko 2000 četvornih metara zemljišta. Dovoljno je to da uzgoje oko pet tona jagoda i 20 tona povrća. Ratarske kulture siju na tri hektara i ta je proizvodnja konvencionalna. Na gospodarstvu, na stotinjak četvornih metara, imaju pogon za preradu povrća, gdje zimnicu pripremaju po vlastitoj, prokušanoj recepturi:
– Za povrće sami radimo presadnice, godišnje oko 20.000. I sve je to ručni rad. Onaj tko kaže da se na malo hektara ne može puno delat i imat, taj nema pojma. Ne treba ti 300 hektra da bi uspio. Da sve krene kak bi trebalo, mogli bismo pol Europe hranit – govori Andrijin otac Štef, čovjek koji, kada njegovi ukućani odu na počinak, uzima nožić i rezbari srčeka, smajliće, slova, pa i glavu Matije Gupca. U čas od zrna papra nastaju oči, crvena je paprika dobra za usta i nos, kao i za srdašca. Ti Štefovi likovi nastaju na krastavcima i patišonima pa je tako u zimnicu Drempetićevih utkana i umjetnost.
– Kad nemate kaj delat, smišljate kak privući kupce. Ja sam se ovog dosjetil. A ljudi su oduševljeni. Dojdu mi i Japanci i Korejci, koji inače niš ne kupuju, i zemu flašice, za poklon. A i za prekopirat – govori Drempetić. Za svoju kretivnost na lanjskome Sajmu zimnice dobio je priznanje Ministarstva poljoprivrede za najinovativniji proizvod.
Zimnica Drempetićevih odavna je prešla granice Hrvatske. I da mogu proizvesti više, u Americi bi u startu prodali 5000 staklenki zimnice godišnje, kakvu su narudžbu i imali. No, iako je cijela obitelj uključena u rad na gospodarstvu, toliko ne mogu proizvesti pa se njihova nadaleko poznata zimnica, kao i svježe povrće poput luka, salate, rajčice i paprike, može kupiti u svim delikatesnim trgovinama Mini mljekare “Veronika”, u trgovini zdrave hrane “Grga Čvarak” u Zagrebu, na sajmovima i kućnom pragu.
Sve što Drempetići imaju stvorili su svojim rukama, bez lipe kredita, uz potporu Županije. Tako će, kažu, i ostati.
Bravo! Lijepo je vidjeti vijest o sloznoj i radisnoj obitelji. Sretno!