Pokvario sam se za vrijeme potresa. Pisao je tako August Šenoa 1881. godine, samo nekoliko mjeseci nakon velikog potresa koji je gotovo sravnio Zagreb sa zemljom. I uistinu, nakon tog studenog 1880. godine on više nikad nije bio isti, jer je upala pluća koju je dobio pomažući unesrećenima nakon potresa njegovo zdravlje narušila do te mjere da je malo više od godinu dana kasnije, od komplikacija i umro. I to u 43. godini, na današnji dan prije 140 godina, ostavivši svoju 31-godišnju suprugu Slavu udovicom i samohranom majkom.
Sahranjen je na Mirogoju, 15. prosinca 1881. godine, a ispratilo ga je nekoliko tisuća Zagrepčana i izaslanika drugih gradova. U pogrebnoj povorci bila su najveća imena tadašnje Hrvatske: bivši ban i pjesnik Ivan Mažuranić, predsjednik hrvatskog Sabora Nikola Kresić, podmaršal Đuro Jelačić, predsjednik akademije dr Franjo Rački i brojni akademici, predsjednik Matice hrvatske Ivan Kukuljević s članstvom Matice hrvatske, gradski načelnik Josip Hofman, sveučilišni profesori, studenti i učenici, ali i brojna zagrebačka sirotinja kojoj je neumorno pomagao. Nadgrobni govor držao je pjesnik Ivan Zahar, a kazališni zbor otpjevao je tužaljku koju je napisao Ivan Zajc. Ispraćaj u ovom obliku Šenoa je itekako zaslužio jer je već za života bio zapažen zbog svog doprinosa hrvatskoj književnosti i jeziku, ali i svojoj humanosti i brizi za druge ljude. Prijatelj mu je bio Ljudevit Gaj, koji ga je poticao da govori i čita na hrvatskom, a kao urednik "Vienca" zaslužan je bio za širenje hrvatskog jezika u kućanstva gdje su njemački ili mađarski, ovisno o dobu, bili dominantni. Dovoljno je samo reći da se zbog njegove veličine i udjela kojeg je imao u hrvatskoj književnosti, razdoblje u kojemu je aktivno djelovao između 1865. i 1881. godine naziva upravo Šenoino doba. U godini kad je umro dobio je i Priznanje njegovog carskog i kraljevskog veličanstva Franje Josipa za zasluge u pomaganju građanima i saniranju štete na zgradama nakon potresa, a samo dva mjeseca prije smrti postao je i počasni građanin Grada Zagreba.
Problemi u školi zbog njemačkog
Njegova bibliografija danas je lektira za učenike, i nema tko nije čuo za Zlatarevo zlato, Prijana Lovru ili Prosjaka Luku. Pisao je povijesne romane, a Grad Zagreb je, između ostalog, bio "pozornica" za veliki broj njegovih djela. I normalno, kad je u njemu živio gotovo cijeli svoj život od rođenja do smrti. Otac Alois Schönoa bio je Nijemac iz Češke i u Zagrebu je radio kao biskupski slastičar, a majka Terezija pl. Rabacs bila je Slovakinja iz Budimpešte, a umrla je kad je imao samo 8 godina. Roditelji mu nikad nisu naučili govoriti hrvatski, pa se tako u njihovoj kući uvijek govorio samo njemački.
Sam Šenoa rođen je 14. studenoga 1838. u Vlaškoj (Laškoj) ulici broj 43, a kršten je u crkvi svetog Martina u Vlaškoj ulici pod imenom Augustus Johannes Nepomuk Eduardus. Hrvatski je jezik učio igrajući se s vršnjacima na obližnjem Ribnjaku, a za pisanje pokazuje interesa od malih nogu. Zbivanja 1848. godine bio je svjestan i kao desetogodišnji dječak, a posebno je ponosan bio što je njegov privatnih učitelj bio član Narodne straže, o čemu je kasnije pisao u pripovijesti "Dusi narodne straže". Kao jedanaestogodišnjak u školi je imao problema jer je odbio govoriti njemački jezik koji je nedavno uveden kao službeni, nakon čega pa je otac poslao u gimnaziju u mađarski Pečuh. Na školskom dokumentu u rubrici nacionalnost ipak je napisao da je Hrvat.
Kao mladić upoznao se s književnošću na hrvatskom jeziku nakon što mu školski prijatelj posuđuje "Osmana" Ivana Gundulića kojega u početku ne razumije, pa ga prvo prevodi na njemački, pa s njemačkog na hrvatski jezik. U stalnoj potražnji za knjigama na hrvatskom jeziku, upoznaje Ljudevita Gaja koji mu dozvoljava pristup njegovoj knjižnici u Gospodskoj ulici (današnja Ćirilometodska ulica). Postaje instruktor Gajevom sinu Velimiru, pa često posjećuje Gaja u njegovom ljetnikovcu na današnjem Mirogoju. Ljudevit Gaj potiče mladog Augusta Šenou na čitanje, ali i na razgovor na hrvatskom jeziku.
Izvrstan je učenik bio i kao srednjoškolac ali i kasnije kao student, a studirao je pravo, premda je godinu dana bio i na medicini. Od potonjeg je studija odustao jer nije mogao podnijeti ljudsku krv. No pravo nikad nije završio, iako je apsolvirao, jer nije završio rigorozu, odnosno teške i naporne završne ispite. To ga ipak nije pretjerano smetalo jer za taj studij ionako nije bio pretjerano zainteresiran, a i tad se već dobrano zainteresirao za pisanje te infiltrirao u lokalno književno i pjesničko društvo.Odustajanje od fakulteta i okret prema književnosti naljutilo je biskupa Juraja Strossmayera koji ga je stipendirao, kao i oca koji mu je odlučio prekinuti potporu. Na poziv Abela Lukšića odlazi u Beč i postaje urednik časopis "Glasonoša" i "Slawische Blätter". No već sljedeće godine vraća se u Zagreb, gdje ostaje prvenstveno zbog velike ljubavi koju je spoznao upoznavši svoju buduću suprugu i majku njegove djece, Slavu pl. Ištvanić, kćer Đure pl. Ištvanića, velikogoričkog bilježnika i asesora (suca porotnika). Kako bi je mogao oženiti zaposlio se kao službenik, a svadba je bila 20. lipnja 1868. u Velikoj Gorici u crkvi Majke božje Snježne.
Jedan od najplodnijih hrvatskih književnika
Tu počinje priča o Šenoi kao plodnom piscu, kao roditelju, kao suprugu i kao državnom djelatniku, kasnije i gradskom senatoru. A radio je sve to tako da je radio po cijele dane, nakon radnog vremena družio bi se sa suprugom i djecom, a kad bi svi usnuli sjeo bi za svoj stol i počeo pisati. Tako su nastala njegova velika djela: Zlatarovo zlato, Prijan Lovro, Lijepa Anka, Kameni svatovi. Međutim, na kazališnim daskama propada njegova komedija "Ljubica". Svima je jasno ne zbog toga što je loše napisana ili izvedena, nego zbog toga što je mladi August Šenoa realno prikazao neke osobe iz suvremenog Zagreba, pogotovo glavni lik, pa je na sebe navukao gnjev onih koji su se prepoznali, a bili su dovoljno moćni da predstavu osude i skinu s repertoara. No, njegov je život također pratila tragedija. Sa samo tri mjeseca života, umro mu je sin Teodor, a nedugo zatim umire mu od difterije i drugi sin Stanko, koji je tad imao samo dvije godine. A onda je, rano ujutro, 9. studenog 1880. Zagreb je pogodio jak potres. Nije bilo kuće u Zagrebu koja nije pretrpjela nekakvu štetu, a Šenoa je dane i noći provodio hodajući među unesrećenima, procjenjujući štetu i pomažući koliko je mogao. U tom je razdoblju dobio i prehodao tešku upalu pluća nakon koje, kako smo rekli, nikad više nije bio isti. Nekoliko mjeseci kasnije preživio je i srčani udar, a zdravlje mu je samo nastavilo propadati. Umro je, kao voljeni otac, suprug, književnik i ugledni član društva, 13. prosinca 1881. godine.
- August Šenoa je za svoga kratkog života napravio, napisao i ostavio nam u nasljeđe toliko toga da ne bi stalo u dugovječni život nekoliko ljudi. Bio je romanopisac, pjesnik, jezikotvorac, novinar, prevoditelj, kazališni kritičar, dramaturg, prosvjetitelj u pravom smislu te riječi. Zbog njegovog ogromnog doprinosa, druga polovica 19. stoljeća u hrvatskoj književnosti naziva se Šenoino doba. To je početak realizma. Kao gradski bilježnik, a kasnije i senator zalagao se za društvenu i socijalnu pravdu, školovanje, naročito se zalagao za obrazovanje djevojaka, zaštitu obitelji i siromašnih, nesebično je pomagao potrebitima, što ga je na koncu stajalo zdravlja i života. August Šenoa bio je veliki rodoljub, a ljubav prema rodnom gradu, domovini Hrvatskoj i hrvatskom jeziku kroz svoja djela i kao urednik Vienca, nastojao je prenijeti na čitatelje u čemu je nesporno uspio sve do današnjih dana. I danas čitajući njegova djela pronalazimo u njima toliko aktualnosti kao da pisac živi i sada među nama - pišu članovi njegovi obitelj na stranicama Kuće Šenoa, ustanove koju koju su stvorili članovi obitelji Šenoa kroz četiri generacije.
Kip koji je oduševio javnost i naljutio vladajuće
I upravo zbog njegovog doprinosa hrvatskom jeziku, rodoljublju i kulturi veliku polemiku izazvalo je otkrivanje spomenika Augusti Šenoi u rodnoj Vlaškoj ulici 1988. godine, nekoliko godina prije početka Domovinskog rata. Nakon nastupa folkloraša, otkrili su ga književnik Jure Kaštelan i tadašnji predsjednik Sabora Socijalističke Republike Hrvatske Anđelko Runjić. I staro i mlado okupilo se oko statue koju je izradila kiparica Marija Ujević-Galetović. Deseci tisuća razdraganih ljudi došlo je na otkrivanje spomenika, ali s obzirom na to da se radilo o politički osjetljivom i turbulentnom razdoblju, nisu s tim trenutkom svi bili oduševljeni. Šenoa i danas, 33 godine kasnije, nastavlja "čuvati" centar grada, a s vremenom je posao i turistička atrakcija.
Uvijek smo imali velikane a on je bil svakak jedan od njih, ato smo i opstali. Opet će jedan doći koji će nas pokrenuti.