Zagreb, malo tko zna, ima i jedan svoj klanac. A nalazi se na Gornjem gradu, i spaja Mesničku i Matoševu ulicu. Od 1928. godine te uske i zavojite stube zovu se klanac Grgura Tepečića.
Prije no što su dobile ime po njemu, zvale su se Klanac, a grad se tih pothvatom htio odužiti poborniku demokratskog ustroja u Gradecu. Što se, u stvari dogodilo? Tom Erdody je, naime, početkom 17. stoljeća uveo novi sistem u Gradecu kojime je sve gradske činovnike pretvorio u doživotne senatore. A 1608. godine, kada je Toma Erdody bio van grada, Grgur Tepečić podignuo je bunu protiv novog statuta te je gradska skupština maknula sve senatore i uvela Novi red.
Ali to je trajalo samo godinu dana, te je tada Grgur Tepečić proglašen senatorom, a kasnije i gradskim sucem (danas gradonačelnik). Zbog toga je došao u sukob s mnogim senatorima te je bio prognan iz grada. Nije se predao, te već 1622. godine opet diže bunu koja nije uspjela zbog čega biva ubijen. Bio je borac za demokratski sustav u Gradecu zbog čega danas ima mjesto u Zagrebu koje je nazvano po njemu.
O njemu su kasnije pisali i povjesničari, pa tako ga tako Marijan Lipovac zove "zagrebačkim Matijom Gupcem", borcem za demokraciju i očuvanje prava i sloboda zagarantiranih Zlatnom bulom. A pisao je i o tome kako je Tepečić došao na vlast, postao kasnije gradski sudac i poveo pobunu svojih sustanovnika. Pažljivijim čitanjem povijesnih izvora i njihovom interpretacijom u širem povijesnom kontekstu utvrđeno, kaže Lipovac, da Tepečić nije četiri godine vladao Zagrebom, kao što nije bio ni demokrat ni pučki tribun koji se borio za prava nižih društvenih slojeva, već častohlepan čovjek koji nije bio zadovoljan svojim položajem u novom sustavu vlasti u Gradecu.
- 1608. godine na Blaževo trebao se birati samo novi sudac (jer senatori su bili doživotni), međutim nezadovoljni građani svrgnuli su senatore i opet uveli stari poredak, koristeći Erdödyjevo odsustvo i stanje u državi u kojoj je bjesnio sukob između cara i kralja Rudolfa II. i brata Matije. Tepečić je postao dekan, tj. vođa prisežnika koji su svi bili iz redova obrtnika. Vođe prevrata iz 1608. godine osuđeni su na smrt, međutim, smrtna presuda ipak se nije izvršila. Bez težih posljedica prošao je i Tepečić, ali više ga nije bilo u novom senatu - piše Lipovac. Tepečić je 1614., 1617. i 1618. izabran i za suca, no njegovo sudjelovanje u pobuni nikad mu nije bilo posve zaboravljeno.
- Pokazalo se to u srpnju 1617. kad je senator Juraj Mihlović iz nepoznatih razloga u Pustom dolu na Medvednici napao prisežnika Blaža Cvetušića i zatvorio ga u tamnicu u Šestinama. Cvetušić je bio jedan od vođa pobune i napad je očito bio povezan s tim. Mihlović je bio tužen gradskom sudu, ali ne znamo kako se proces odvijao. I tu počinje priča o Tepečiću kao navodnom vođi gradečkih „demokrata“ i protivniku oligarhije. Kao osvetu zbog napada na Cvetušića, Tepečić je 24. travnja 1618. napao Mihlovića, kao i senatora Sebastijana Stabea i dekana Stjepana Kudlića. Sa senatorom Ivanom Rekajem pobunio je narod, provalio u kuću u koju se Mihlović sklonio i isprebijao ga. Stabea je počeo mlatiti toljagom, a svu trojicu je pokušao baciti s kule Lotrščak, ali je bio spriječen. Tepečićev čin ranije se tumačio kao početak njegove pobune protiv „oligarha“, no radilo se zapravo o teškom incidentu koji nije mogao proći bez posljedica. U vrijeme Tepečićeva napada trajao je sabor u Požunu i vrijedio je salvus conductus po kojem je svako sudovanje bilo obustavljeno kako bi se svatko mogao slobodno kretati i po potrebi ići na sabor. Tek u jesen sastalo se povjerenstvo koje je Matija II. imenovao još u svibnju i u kojem su bili zagrebački biskup Petar Domitrović, ban Nikola Frankopan i Toma Erdödy koji je opet obnašao dužnost tavernika. Povjerenstvo je zasjedalo na Gradecu od 29. listopada do 7. studenog i Tepečića, Cvetušića, bilježnika Petra Panpetrića i još nekolicinu „zbog njihovih vrlo teških i u slobodnim gradovima gotovo nečuvenih zločina za sve vijeke proglasila nepoštenima, te ih proskribirala i osudila na izgon iz grada.
Tepečić je uz to prozvan palikućom i nametnikom u sudačkoj časti i prognan, zajedno sa svojim pristašama. Prognani Tepečić za pomoć obratio Frankopanu, nadajući se uz njegovu pomoć ne samo vratiti u grad, nego i opet doći na vlast.
- Kad se 8. svibnja 1619. u Gradecu sastao Sabor, raspravljalo se i o molbi za pomilovanje Tepečića, Panpetrića, Cvetušića i drugova koje je Frankopan oružane doveo u Sabor i dozvolio im da prikupljaju svjedočanstva građana koji se ne slažu s njihovom osudom. Sudac Mihalj Vernić je prosvjedovao i kasnije bio uhapšen i odveden, a Frankopan je nad stanovnicima Gradeca zaveo pravi teror. Zabranjivao je da se zatvaraju vrata tijekom trajanja sabora i tražio da mu se predaju ključevi, tvrdeći da je grad u njegovom vlasništvu dok sabor zasjeda. U Gradec je doveo i svoju vojsku koja je provaljivala u kuće, ubijala i pljačkala ljude, vježbala u gradskim poljima i gazila ih. Gradska uprava se žalila Saboru u Požunu ističući „da ne može nikako dopustiti da se u njezinoj varoši održavaju sabori dok je banom ovaj ban“. Frankopan je doista bio spreman ispuniti želju Gradeca i zaprijetio da će Sabor ubuduće sazvati u Sisku. No buna transilvanijskog kneza Gabrijela (Gábora) Bethlena i opasnost da provali u Slavoniju natjerali su bana na potpustljivost i pomirbu s Gradecom pa je Sabor u listopadu donio odluke na štetu Frankopanove, tj. Tepečićeve grupacije i zatražio opoziv Vernićeve osude i istragu protiv vojnika koji su ga uhvatili.
U to je vrijeme međutim sukob Frankopana i Erdödyja doživio vrhunac jer je Frankopan raskinuo zaruke s njegovom nećakinjom Anom Marijom i izgubio podršku Sabora. Unatoč tim problemima, Frankopan se kod kralja založio za Tepečića i drugove koji su se početkom 1620. žalili na osudu Gradeca iz 1618. Kralj je odlučio da se protiv Tepečića i drugova provede ponovni postupak i sazvao komisiju koja ih je pokušala pomiriti s općinom. Nakon dvogodišnjih napora pomirenje je napokon postignuto u ožujku 1622. Tepečiću i Panpetriću su vraćena građanska prava, no nakon što je u kolovozu Frankopan napustio bansku čast ostali su bez zaštitnika. Sve do 23. studenog o njima dvojici nema podataka, ali nešto se moralo dogoditi jer je 25. studenog Tepečiću konfiscirana sva pokretna i nepokretna imovina. U povijesnom izvoru spominje se neki građanin koji je nekad obavljao najviše građanske časti, a koji je bio uvjeren da su mu nanijeli nepravde pa je zbog toga oko sebe okupio mlađe i hrabrije građane i organizirao pobunu, s ciljem da se ubiju trojica senatora. Vjerojatno je riječ o Tepečiću, a ubijeni senator očito je bio Juraj Mihlović kojeg se više ne spominje, tim više što se za njega zna da je nakon Tepečićeva izgona htio prognati i njegovu ženu kako bi se dočepao njegova blaga. Nema spisa o raspravi protiv Tepečića i njegovoj osudi pa ostaje upitno zašto je nakon izmirenja s općinom bio osuđen na konfiskaciju. Dio pobunjenika osuđen je na smrt i ranije se smatralo da je i Tepečić bio pogubljen, ali čini se da je ipak ne samo pomilovan, nego i rehabilitiran i da je dobio imovinu natrag. Naime, 1626. spominje se njegova oporuka pisana hrvatski koju je potvrdio i kralj. Dakle, Tepečić je umro prije 1626. i u času smrti raspolagao je imovinom, što ne bi mogao da mu je konfiscirana - piše povjesničar.
