Na ulicama stotine tisuća ljudi pjeva, plješće, kliče… Zastave se vijore, odjekuju zvona s katedrale, čuju se limena, tamburaška i operna glazba, pucaju topovi i puške, titra hrvatsko srce, liju se suze radosnice... Tako je bilo, kako je izvješćivalo čak 115 domaćih novinara i fotoreportera te njih 24 iz Njemačke, Kanade, Italije, Austrije, Češke i Finske, 16. listopada 1990. kad je na središnji zagrebački trg, 43 godine nakon što su ga komunisti preko noći nasilno razmontirali, ponovno postavljen kip bana Josipa Jelačića.
“Preživio” u 24 dijela
Vraćanje bana na njegov brončani tron bio je politički događaj godine, neposredno nakon osamostaljena i proglašenja nezavisnosti domovine. Slavilo se i danima prije toga, kad su spomenik pod presvlakom dopremili do Trga, a na putu od radionice Željka Šelendića u Bešićima gdje je restauriran, preko Gračanske i Medveščaka, povorku je pratilo nekoliko desetaka tisuća Zagrepčana mašući zastavama, bacajući cvijeće i pjevajući “Ustani bane” i druge domoljubne pjesme. Gdje je bio te kada je i kako vraćen, prisjeća se njegov restaurator, kipar Ivan Grošinić.
– Na istom je mjestu kip stajao 81 godinu, sve dok 25. srpnja i ostao “živ”. Doduše, oštećen i u 24 dijela. Sve je to vrijeme Trg zjapio prazan sve dok 1989., odnosno godinu prije demokratskih promjena, Hrvatska socijalno-liberalna stranka nije organizirala potpisivanje peticije za njegov povratak. Svoj je potpis za to dalo više od 70.000 ljudi, a iduće je jeseni, 7. listopada 1990., brončani velikan vraćen na svoje mjesto.
Veliku, emotivnu svečanost devet dana nakon toga otvorio je gradonačelnik Boris Buzančić te potom i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Na sutrašnji dan prije tri desetljeća, točno na banov rođendan, uklonjena je i ploča s imenom Trg Republike i ponovno postavljena ona s Jelačićevim imenom.
– Sjećate li se ozračja kad je 2018. bio doček vatrenih nakon što su osvojili srebro na Svjetskom prvenstvu u Rusiji? Tako je bilo i prije 30 godina kada je vraćen spomenik banu Jelačiću – govori Grošinić, koji je izradio i nekoliko malih kopija kipa od kojih je, kaže, jedna danas u Saboru. Povratak bana na Trg pretvorio se u veliku proslavu, na divljenje publike.
Laserima su po pročeljima zgrada projicirani hrvatska zastava, grb i banov spomenik, što je za ondašnje doba bio najsuvremeniji tehnološki krik.
– Inicijativa za povratak bana na njegovo mjesto počela je dok sam radio i živio u Beču. Primio sam poziv iz Hrvatskog restauratorskog zavoda da obnovim kip. Prihvatio sam to objeručke, takvo što se ne odbija. Tako sam i ja postao dio tog velikog povijesnog trenutka – ponosi se Grošinić, koji je kip rekonstruirao četiri mjeseca.
Radilo se po bečkoj školi
Kip odaje počast najpoznatijem banu, ali bilo je to za narod više od sjećanja, dodaje, jer se time i simbolično pokazala teško izborena hrvatska samostalnost te sloboda. Danas se, kaže, svaki put kada prođe pokraj njega prisjeća trenutaka kada su cijele dane i noći radili popravljajući bana i konja.
- Spomenik je bio jako oštećen pri uklanjanju, a unatoč tome što je bio u komadima, morali smo dio po dio izvlačiti iz podruma traktorom. Odličja i medalje bili su s Jelačića nestali, a pretpostavlja se da su ukradeni još dok je stajao na Trgu. Trbuh konja, primjerice, bio je jako deformiran – govori kipar, dodajući da su ga spajali i reparirali u kovinotokarskoj radionici i ljevaonici u podsljemenskom naselju Bešićima kod poznatog zagrebačkog poduzetnika Željka Šelendića koji je bio i glavni donator u financiranju popravaka.
Više od pet tona težak kip, ističe, popravljao se na starinski način. Spajao se na hladno, a ništa se nije zavarivalo. Takva se tehnika, kaže, pokazala kvalitetnom i dugotrajnom jer spomenik sve ovo vrijeme nisu oštetili ni nevrijeme ni potres koji je metropolu pogodio u ožujku.
– Radilo se, dakle, po uzoru na bečku školu, kao i sve u tadašnje doba. Nikad neću zaboraviti da se najviše rasprava vodilo o tome na koju će stranu ban biti okrenut. Predsjednik Tuđman se tada našalio rekavši da bi se moglo napraviti i postolje na kojem bi se okretao. Bilo bi i to izvedivo, no potrajalo bi vjerojatno četverostruko dulje, a da ne govorim koliko bi se novca trebalo uložiti. Kip je ostao kakav je i bio, a takav je i danas – objašnjava restaurator.
Brončani je spomenik za prvoga postavljanja 1866. gledao prema sjeveru, odnosno prema Mađarima koje je ban pobijedio u bitkama, a druge legende kažu kako je bečki autor htio da bude okrenut prema tada najnaseljenijem dijelu metropole, Gornjem gradu. Protekla tri desetljeća, pak, gleda na drugu stranu, prema jugu, licem usmjeren prema prolaznicima.
– Kao sjećanje na to veličanstveno doba, što rijetko tko zna, u kip smo stavili vremensku kapsulu te u nju hrvatsku zastavu, bocu rakije, fotografije prvog predsjednika Franje Tuđmana i kardinala Franje Kuharića, Povelju grada Zagreba te vizitku tvrtke Gavrilović – ističe restaurator Ivan Grošinić.
Nešto lijepo da i ja pročitam danas. Hvaaaala vam. 👍