Kad im je 1995. u dvorište zgrade pala bomba, nekako su psihički bili pripremljeni da se takvo što može dogoditi jer je bio rat. Međutim, kad im se 22. ožujka na krov sručilo nekoliko tona cigle zida sa susjedne zgrade, od šoka nisu mogli doći k sebi pa je sad od devet stanova u njihovoj zgradi prazno njih osam.
Šutu odvezli, statičari stižu..
Obitelj Uroić, supružnike Božicu i Zdravka te njihovu kćer Patriciju, zatječemo ispred ulaza sa žutom naljepnicom na zgradi u Petrinjskoj taman kad su se bili vratili do stana spakirati još nešto od stvari jer sad prvi smještaj kod starije kćeri zamjenjuju drugim, kod Zdenkove majke. Božica Uroić, profesorica u srednjoj Trgovačkoj školi, predstavnica je stanara u svome ulazu. Govori nam da su o svome trošku odvezli šutu, da će im za koji dan doći statičar i sudski vještak za građevinarstvo, koje su također sami angažirali, i da će za sanaciju zgrade morati podići kredit, s kamatnom stopom od 2,99 posto. Onih sedamdesetak tisuća kuna iz pričuve koje zgrada ima na računu bit će polog za kredit.
– Mi smo sve proceduralno riješili odmah, no sedamdeset posto stanovnika u centru starije je od 75 godina i kako od njih očekivati da se prijave u aplikacije? Mnogi ni danas ne znaju što točno treba učiniti – kaže Božica Uroić vodeći nas prema svome stanu do kojeg dolazimo kroz oštećeno stubište. Terasa im gleda u dvorište, zatrpano smećem iz potresa. Netko je od stanara odlučio da je baš zgodno da dvorište postane odlagalištem, Uorići se protiv toga bune, ali ne mogu ništa učiniti.
– Dvije smo godine za ovu terasu čekali potrebne dozvole, toliko čekamo Zavod za zaštitu spomenika dozvolu za promjenu kvake. Pričuvu smo plaćali pet kuna po četvornom metru, okolne zgrade 1,70 kuna. Uređivali smo i pazili, a kada smo došli vidjeti za obnovu fasade, rekli su nam da čekamo jer je predobra. S druge strane, imate one koji nisu ulagali u svoje zgrade, stanara koji je smislio da u nosivom zidu napravi vrata, trgovine koje ruše zidove radi velikih staklenih izloga... Radio je tko je kako htio i nikome ništa jer institucije nisu radile svoje. Gdje su sada inspektori iz Grada – pita Božica odlazeći iz svoje Petrinjske gdje je, kaže, sada noću pusto i sumorno, a provale su učestale.
Prije no što smo se rastali niz lice su joj pobjegle suze kada je rekla da posebno zahvaljuje alpinistima i Bad Blue Boysima jer su dečki dali sve od sebe da pomognu Zagrepčanima stradalima u potresu. Što će dalje biti, kad će se moći vratiti kući, na koji će način doći do pomoći u građevnom materijalu, Uroići kažu da ne znaju jer im nije jasno.
Što ima toliko koštati?
Kako će ići raspodjela, nije najjasnije ni Petru Paradžiku, predsjedniku Vijeća gradske četvrti Donji Grad, koji ovih dana radi u privremenom uredu u Preradovićevoj ulici jer je ured četvrti u Ilici nakon potresa neupotrebljiv.
– Ne znamo točno koliko je donacijama prikupljeno u fond za sanaciju, zadnja je informacija bila oko 15 milijuna kuna. Ne znamo koliko će se novca za nabavku građevinskog materijala potrošiti za četvrti stradale u potresu, odnosno vrijedi li ta mjera za cijeli Grad Zagreb ili samo za pet najpogođenijih četvrti. Nije najjasnije ni koliko kome možemo dodijeliti materijala. Neki su tražili umjereno, neki prekomjerno... Jedino je jasno da je odgovornost prebačena na nas da odlučimo kako će to biti raspoređeno – govori Paradžik, potvrđujući kako je realno da se što zbog potresa što zbog straha iz centra odselilo oko 20.000 ljudi. Očekuje da bi podjela mogla započeti najranije za vikend, no realno je da će ipak biti sljedeći tjedan. Izvjesno je da će stanovnici Donjeg grada kojima zahtjevi budu odobreni materijal moći preuzeti u dvorištu gimnazije u Križanićevoj. Jučer oko podneva, zadnjeg dana roka, u tu je četvrt bilo pristiglo šezdesetak zahtjeva za obnovom zgrada.
– Ako svaka četvrt dobije po dva milijuna, na svaku će zgradu otpasti 25-30 tisuća kuna – računa Paradžik. Bit će to taman za rušenje oštećenog i zidanje novog dimnjaka visokog niti metar i pol u Ulici kneza Mislava, pokazujući nam predračun, govori Zvonimir Mance, predstavnik stanara na kućnom broju 20. Ni on ni Darko Fišić s broja 18, gdje je iznad glava prolaznika isturen zid zgrade, ne mogu doći k sebi od šoka jer im nije jasno što ima toliko koštati. S druge strane, od te su firme dobili jedinu ponudu.
– Nije to ništa, mi smo dobili ponudu na 360.000 kuna, bez jasne specifikacije, samo piše da su to usluge, što znači da iznos neće ni biti konačan. Trebamo sanirati dva zabatna zida. Danas ćemo nakon nekoliko desetljeća imati sastanak stanara. Bit će veselo – govori Marko iz Preradovićeve ulice.
Ne mogu shvatiti tu mržnju prema stanovnicima u Centru, Medveščaku....? Razumijem da su nekima roditelji ili oni sami, uzimali kredit, štedili, posudili od obitelji i kupili stan ili sagradili kuću. Neki su naslijedili. Nekima su uzeli svu imovinu, a ostavili im samo 1 stan u zgradi, za njihovo stanovanje. Neki su dobili stan od Grada, neki stanarsko pravo od firme pa su otkupljivali....Kako god, nitko od tih ljudi nije kriv. Možemo smatrati nepravednim neki sustav i način, ali nisu ljudi krivi. I sada ih je snašla nevolja, pa zar se treba zlurado veseliti. Strašno. Sutra se može dogoditi bilo kome. Ja sam s Trešnjevke - nismo ni bolji ni gori od bilo kojeg čovjeka iz Centra, Medveščaka...To su naši sugrađani. Nama je popucala kuća svugdje, nitko nam još nije došao. Vjerojatno i neće iako smo prijavili. Ali mi imamo još svoj dom i možemo biti u njemu. Oni nemaju.