Voda je u bujicama nadirala kamo god je mogla i sa sobom nosila sve: automobile, namještaj, dijelove kuća, pa čak i ljude koji su se borili protiv struje i pokušavali spasiti živu glavu. Ulice i trgovi postali su rijeke, a od kuća su se ponegdje vidjeli samo krovovi i dimnjaci. Zagreb je te listopadske noći 1964. godine pogodila najveća prirodna katastrofa u njegovoj povijesti, a o tome koliki su joj bili razmjeri govore brojke: trećina grada pod vodom, 17 preminulih i 40 tisuća ljudi koji su u samo nekoliko sati ostali bez svega.
Red Vjesnika, red Končara
Kada su se zato, ni godinu dana kasnije, useljavali u montažno naselje s 85 kuća koje je tadašnja država u Dubravi podigla samo za njih, stanovnici današnjeg Novog Retkovca imali su sa sobom samo vrećice s najnužnijim stvarima i ono malo namještaja što su uspjeli spasiti kad se voda povukla. I iako su kućice u koje su došli bile malene i skromne, oni su, prisjećaju se, bili zahvalni što su konačno na suhom, toplom i sigurnom. Trebalo je to ipak, prisjećaju se danas, biti privremeno rješenje.
– Uselili smo se u prizemnicu od nekih 55 kvadrata. Dvije sobe, kupaonica, kuhinja i špajza. Sve od iverice, a grijali smo se prvo na lož-ulje pa na drva i ugljen. Ali ništa nam nije falilo. Bilo je montažno, ali suho i toplo. A evo nas i dalje ovdje, 55 godina kasnije. I život u naselju bio je odličan – započinje priču 82-godišnja Jelica Bijelić, jedna od najstarijih stanovnica. Prije poplave živjela je u podrumskom stanu u Zeničkoj ulici na Trešnjevci, a do useljenja u montažnu kuću s mužem i djetetom sklonila se kod rodbine.
– I digli su to naselje začas, nije prošlo ni godinu dana, a već smo se useljavali. Kuće smo dobivali preko naših poslodavaca pa su u jednom redu živjeli zaposlenici Vjesnika, red kuća preko puta nas bio je za one koji rade u Končaru i tako dalje do kraja. Uglavnom smo se svi poznavali – prisjeća se Jelica Bijelić prvih dana života u montažnom naselju.
A prvih nekoliko godina nije bilo škole pa su djeca na nastavu hodala do one koja je u Dubravi bila najbliža. Nije bilo ni vrtića pa su najmlađi dane provodili na čuvanjima kod susjeda ili rodbine. A umjesto na igralištima, svi su se igrali na ulicama između kuća. Prometa također nije bilo puno pa je okruženje bilo ugodno i sigurno za odrastanje.
– Svi smo zajedno pili kavu, družili se i tako provodili vrijeme. Bilo nam je baš lijepo – prepričava naša “vodičkinja” kroz povijest Novog Retkovca. Cijeli je život u tom naselju proveo i Viktor Čabraja, a ondje se rodilo i odraslo dvoje njegove djece. I unatoč skromnim uvjetima, kaže, uspio je ondje stvoriti sretan život.
I tako se pet godina pretvorilo u 15, a onda je nakon još 20 došla i nova država, a stanovnici Novog Retkovca i dalje su živjeli u istim kućama. Naselje je u međuvremenu “pustilo korijenje”, a njegove su ulice dobile imena po listopadnim drvećima: vrbi, javoru, trešnji... Montažne kućice do tada su postale gotovo bezvrijedne pa su stanari koji su plaćali povlaštenu najamninu u iznosu od današnjih stotinjak kuna dobili priliku jako jeftino otkupiti parcele i objekte koji su se na njima nalazili. Parcele koje danas vrijede i po pola milijuna kuna tada su se prodavale praktički u bescjenje pa su mnogi iskoristili priliku.
– To smo učinili i mi, a onda smo srušili kuću i na njezinu mjestu sagradili novu na kat. U prizemlju sad živimo sin i ja, a na katu je kći sa svojom obitelji – kaže Jelica Bijelić. Isto je učinio, dodaje, i susjed Čabraja, a šetnjom kroz naselje može se, osim njihovih, vidjeti i velik broj drugih tako “moderniziranih” kuća. Ali još ima i onih koje izgledaju kao prvog dana prije pet i pol desetljeća.
Blizu škola, vrtić, tramvaj...
I u izvrsnom su stanju, kaže stanovnik Darko Jakovac, i to unatoč ne jednom, već dva potresa koja su pogodila Zagreb prošle godine.
– Iako su montažne, uopće nisu za rušenje, a potrese su preživjele bez ijedne “ogrebotine” – govori Jakovac dok nas vodi kroz jednu od tih kuća, koja se nalazi u Ulici vrba. Podovi od jeftinog linoleuma i dalje su čvrsti pod nogama, jednako je očuvan čak i namještaj iz kasnih šezdesetih, a u prostorijama se, iako su malene, udobno mogla smjestiti jedna četveročlana obitelj.
– I nije bilo problema s vlagom, iako je riječ o drvu i iverici. A bilo je uvijek i toplo – kaže Darko Jakovac, koji je i sam odrastao u jednoj takvoj kući.
Starosjedilaca je, kažu nam drugi stanovnici, danas malo jer su uglavnom umrli, a njihova su se djeca odselila u druge kvartove. No oni koji danas dolaze u Novi Retkovec ističu da su ga odabrali jer je mirno naselje koje je dobro povezano s ostatkom grada. Škola i vrtić su u blizini, tu je i nekoliko šoping-centara, a nedugo nakon nastanka naselja došao je i tramvaj koji prolazi Avenijom Dubrava, udaljenom nekoliko minuta hoda.
To je kad su ljudi normalni i zadovoljni i sa malim uglavno sretne obitelji velika srca