Dan poslije ustanka, 28. srpnja, u Srbu je osnovan Štab gerilskih odreda za Srb i okolicu. Ustanici su onda zauzeli postaju u Doljanima, ali su ih domobrani privremeno vratili. Jedino veće hrvatsko mjesto koje prvih dana srpskog ustanka nije napadnuto bio je Boričevac. Vojne vlasti NDH odlučile su u Boričevac premjestiti oružnike iz Donjeg Lapca, koji su prije toga iz zatvora pustili sve srpske zarobljenike, te da u Boričevac pošalju jednu satniju 11. Pješačke pukovnije iz Bihaća. U međuvremenu borbe su nastavljene i u jednom od okršaja kod Brežina poginulo je 17 domobrana. Ustanici nakon toga napadaju sela oko Boričevca. Tako su 28. i 29. srpnja u Mazinu ubili dvije hrvatske obitelji, Aniće i Kneževiće, nisu pošteđene ni žene ni djeca. Spasio se samo jedan dječak kojeg je sakrila susjeda Srpkinja. Glava obitelji Knežević toga dana nije bio u Mazinu. Bez obzira na to što je bio komunistički simpatizer, ustanici su okrutno ubili članove njegove obitelji. Ustanici su upali i u selo Brotnju pokraj Gornje Suvaje i ubili sve članove obitelji Ivezić, ukupno 37 duša; djecu, žene, starce. Prema Boričevcu su sa svih strana napredovali srpski ustanici. Situacija u mjestu postala je dramatična.
Pomozite, hitno!
Zapovjednik obrane Boričevca, satnik Blagomir Veber, 30. srpnja piše zapovjedništvu u Otočac i traži pomoć, ali ona nije došla. U Boričevcu je prije napada bilo samo 40 domobrana. Mjesto je opkolilo oko 600 četnika, naoružanih mitraljezima i bombama. Zanimljivo je da povijesna vrela iz toga doba svi odreda srpske ustanike nazivaju četnicima, a ne gerilcima ili partizanima. U Donjem Lapcu ustanici su odmah po ulasku u mjesto uspostavili komandu kojoj su na čelu bili četnički zapovjednik Luka Štikovac i major Boško Rašeta. Strahovanja zapovjednika obrane Boričevca, satnika Vebera, bila su opravdana. Jedan od vođa srpske pobune, komunist Gojko Polovina 30. srpnja poručio je Boričevljanima po Kati Dukić, Hrvatici udanoj za Srbina, da napuste mjesto. Kada su se Hrvati oglušili na poruku, Polovina je poslao novu, usmenu poruku i to po rođaku Nikoli Polovini. Kategorički je tražio da svi napuste Boričevac. U trenutku kad šalje poruku, “komandant” Polovina je, taktički gledano, u dobroj prilici. Njegovi ustanici presjekli su komunikacije Donji Lapac – Srb pa je mještanima i obrani Boričevca odstupnica ostala samo prema Kulen Vakufu u Bosni. Satnik Veber, svjestan situacije, znao je da se Boričevac ne može braniti. Stoga je donio odluku da se sve stanovništvo iz okolnih mjesta okupi u Boričevcu te svi zajedno povuku u 10-ak kilometara udaljeni Kulen Vakuf. Boričevac je najvjerojatnije napušten 31. srpnja pod vodstvom Vebera i župnika Vladimira Stuparića. No, odluku o napuštanju mjesta, na žalost, nisu poslušali svi mještani. U Boričevcu je ostalo 15 staraca i nekoliko mlađih osoba koje su pazile na starije osobe i stoku. Nakon što su ustanici ušli u Boričevac, svi mještani koji su se zatekli u Boričevcu pobijeni su. Samo se iz jame, spletom okolnosti, uspio spasiti Mile Pavičić zvani Miladin. Povijesni opisi drame kroz koju su 1941. prolazili Boričevac i ostala hrvatska mjesta te Kulen Vakuf nalaze se i u autobiografskim zapisima komunističkih vođa te u knjizi “Dossier Boričevac” autora i urednika Josipa Pavičića.
Razjarena rulja
Napad, odnosno upad u Boričevac, vodili su Gojko Polovina, Đoko Jovanić, Stojan Matić, Tomica Popović i drugi komunistički i četnički glavešine. U akciji su sudjelovali lički Srbi uz podršku bosanskih. Ustanici su, naime, prema Boričevcu krenuli s Brežina 2. kolovoza oko 2 sata ujutro i do 7 sati stigli na brda iznad Boričevca. Ustaničke srpske snage u Boričevac su ušle oko 10 sati. No, kada su upali u selo, za njima je u Boričevac ušla i razjarena rulja iz okolnih srpskih sela. Odmah su počeli pljačka, palež i ubijanje.
– Užasan je doživljaj biti komandant onima koji pale, razvlače, traže svoje i pljačkaju tuđe, komandant pobunjenih staničkih srpskih masa, koje u opustjelu selu traže i nalaze svoju košulju, pokrivač, sjekiru, lonac. Eto, sada kada smo počeli oružanu borbu za oslobođenje od okupatora, a za bratstvo i jedinstvo Srba i Hrvata, te srpske mase, kojima smo mi komunisti uime partije stali na čelo kao njihovi neosporni komandanti, komandiri, vodnici, pod našom komandom pale to opustjelo hrvatsko selo, koje je stanovništvo napustilo na naš izričit zahtjev. Za mene lično užas je bio to veći što sam rođen i odrastao u Dobroselu, a u Boričevcu poznavao svaku kuću, svakog čovjeka... – pisao je Gojko Polovina u svojoj knjizi “Svedočenje – sećanja na događaje iz prve godine ustanka u Lici”. Knjiga je objavljena 1988. u Beogradu, a predgovor joj je napisao Jakov Blažević. Gojko Polovina u svojoj knjizi “Svedočenje” tvrdi da se pokušao suprotstaviti ubojstvima, paleži i pljački u Boričevcu, ali da u tome nije uspio. Polovina je, primjerice, u Boričevcu sreo dvojicu svojih boraca koja su baš u tom trenutku pošla zapaliti hrvatske mlinove te ih, kako tvrdi, pokušao spriječiti. – Dva naoružana borca, od kojih je jedan moj daljnji rođak, idu prema meni s upaljenim šindrama koje su otkinuli sa suvog seljačkog krova. Na pitanje kamo idu, sasvim ravnodušno odgovaraju: “Da zapalimo mlin i dućan... da iz pasjeg mlina više nitko ne jede palentu...” “Zabranjujem paljenje, ubit ću vas...”, viknuo sam prijeteći pištoljem. Na to oni mirno skinuše puške, staviše ih pred mene i moj rođak mi reče: “Druže komandante, ubij nas iz naših pušaka. Ako ne ubiješ, mi mlin i dućan zapalismo”. Stavio sam pištolj u džep. Oni se povratiše, uzeše svoje puške i odoše da zapale mlin i dućan...
Pošao sam da pokušam zabraniti paljenje i razbijanje katoličke crkve. Iznenadio sam se kada sam vidio da crkvu nitko ne dira. Malo podalje od crkve, na utrini hrpa od raznih tkanina, gotovog odijela, obuće, šećera, brašna, raznih alatka i druge robe iznesenih iz napuštenih ustaških dućana trgovca Pačića i Brkića. Izbezumljena masa žena, djece, staraca i odraslih ljudi, među kojima je i nekoliko oružanih boraca, svađa se oko te robe, razvlači, otima. Pokušao sam da ih rastjeram: naređivao sam, psovao, prijetio, pucao iz pištolja, molio, prijetio; sve je bilo uzalud. Najednom primijetim u blizini nekoliko kanti s benzinom. Zgrabio sam jednu, polio onu hrpu i – zapalio... – piše Polovina u svom “Svedočenju”. U svojim zapisima Polovina je pokušao opravdati zvjerstva nesvjesnošću ustanika. – Ono što je u paljenju Boričevca bilo opasno, a i u kasnijim, još strašnijim događajima u Kulen Vakufu, bila je upravo činjenica da to uništavanje, pljačka i paljenje nije činio nitko svjesno, zlonamjerno.... Ali ostaje činjenica da je u masi neboraca tog trenutka u pljački i paljenju sudjelovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije bili sjajni ne samo partizanski borci nego i politički i vojnički rukovodioci... – priznao je Polovina. Početkom srpskog ustanka protiv NDH nije bilo diferencijacije između komunista i četnika. Stoga se postavlja pitanje tko je vodio ustanak, komunisti ili četnici i kakav je bio karakter ustanka – protudržavni, antifašistički, komunistički ili četnički? Naime, 3. kolovoza u već zauzetom Donjem Lapcu osnovan je Štab gerilskih odreda za Lapac i okolicu na čelu s Gojkom Polovinom, koji je preimenovan u Štab gerilskih odreda za Liku, iako to nikad nije bio. Stojan Matić, potporučnik kraljevske vojske iz Nebljusa, bio je prvi operativac Štaba, a vojni savjetnik bio je major Boško Rašeta. Oba štaba su bila pod komandom Štaba gerilskih odreda za Bosansko Grahovo. Među ustanicima gotovo da nije bilo Hrvata. Član CK KPJ i KPH Marko Orešković Krntija pojavio se među ustanicima tek 4. kolovoza, nakon što se neko vrijeme krio.
Komunistička igra
– Bilo je među komunistima nešto Hrvata kao što je Marko Orešković Krntija, polovicom kolovoza 1941. Njima se pridružio Jakov Blažević. Kada dolaze na ta područja, oni često skrivaju svoj pravi identitet, hrvatski, što također govori o karakteru toga ustanka. Tek se naknadno oni otkrivaju pod svojim pravim imenima – objašnjava povjesničar Jareb. Neki ljudi iz vodstva ustanika znaju za hrvatski identitet Oreškovića i Blaževića, ali je indikativno da oni, kada dolaze pred Srbe, skrivaju svoj identitet. Prerano otkrivanje identiteta moglo je ugroziti pokušaj da se komunisti nametnu kao vođe ustanka. Pa ipak, srpski su pobunjenici Marka Oreškovića Krntiju uhvatili, prebili, vezali i doveli Gojku Polovini da ga “isljedi”, odnosno ispita i sasluša. Orešković je takve srpske ustanike nazivao “ustašama broj dva”. Ideološki gledano, početak ustanka je, kako se čini, bio vrlo konfuzan. Ustanici su istodobno nosili komunističku zastavu i kokardu, pjevajući pjesme kralju. U memoarima komunističkih dužnosnika zvijezda petokraka na kapama nekih ustanika nailazila je na velik otpor i negodovanje među Srbima. U Srbu je 4. kolovoza 1941. formirano i četničko vodstvo pobune, a činili su ga Stevo Rađenović, Jovo Keča, Pajica Omčikus i Miloš Torbica. Oni će u studenom 1941. formirati četnički puk Kralj Petar II. kojim je zapovijedao Omčikus. Ono što je najviše zbunjivalo povjesničare i što su komunisti nakon završetka Drugog svjetskog rata krili kao zmija noge tiče se sastanka ustanika s predstavnicima talijanske vojske što se, nakon prvih dana ustanka, dogodilo 11. kolovoza u Otriću.
>> Drama u Drvaru – upadaju, pretražuju kuće, odvode ljude...
