U četiri tjedna uličnih borbi u Parizu palo je toliko teških udaraca da je francuskim vlastima postalo bitnije da završe s prosvjedima nego prosvjednicima da prekinu s borbama.
Otuda velika pomirljivost Emanuela Macrona, koji se pojavio kao Djed mraz, s poklonima koje ni jedan njegov prethodnik nije (do)nosio, i poprilična suzdržanost „žutih prsluka“, kojima je teško da od prve prime predsjedničke darove, da ih ne bi primili od Dunajaca. Prosvjednici su dobili više nego što su mogli očekivati kad su krenuli u prosvjede, a da nije sigurno da se idućega vikenda neće opet spustiti na ulice; vlasti su morale platiti više nego što su mogle pretpostaviti kad su od početka ignorirale „žute prsluke“, misleći da će ih skinuti s ulica ako skinu cijene goriva. Pogonsko sredstvo u međuvremenu je drastično poskupjelo, toliko da Vlada mora odriješiti kesu da plati sve ustupke koje je dao šef države. Nije sigurna da je to i posljednji račun koji plaća za svoju liberalnu politiku.
Video - Starica zabunom mislila da je Angela Merkel supruga Emmanuela Macrona
Minimalac veći 100 eura
Prve kalkulacije govore da će država dodatno izdvojiti 8 do 10 milijardi eura, da može održati Predsjednikovu riječ da minimalne plaće od Nove godine porastu za 100 eura (na 1210 eura), da se odrekne poreza i doprinosa na mirovine ispod 2000 eura, na prekovremeni rad i na bonuse koje bi poduzeća mogle isplaćivati zaposlenicima. Ni jedna vlada nije u jednoj rati toliko plaćala za socijalni mir u zemlji. Računa se da bi se Macronovom velikodušnošću moglo okoristiti 3 do 4 milijuna Francuza najslabijeg imovnog stanja, što dokazuje da „plave bluze“ vode izrazito socijalnu akciju, kako bi se smanjile imovinske razlike koje se pogoršavaju s mladim predsjednikom.
To što je morao priznati i vlastitu odgovornost za stanje u društvu koje je dovelo do prosvjeda samo potvrđuje da je „žutim prslucima“ na putu i sam model politike koji povećava siromaštvo, a ne samo njen nositelj, kojeg prosvjednici doživljavaju kao „predsjednika „vrlo bogatih“ Francuza. Dosad su prosvjednici tražili njegov „skalp“; nije sigurno da će skinuti cijenu kad vide da je „car“ gol.
Nije razvidno zbog čega je Macron čekao tako dugo da se očituje, iako su prosvjednici sve više prerastali u protivnike koji su diktirali cijenu, sve do njegove odlaska. Je li krivo procijenio prirodu prosvjeda, ili je podcijenio njihovu snagu? Nije, očito, na vrijeme prepoznao opasnost koja mu je prvi put stala na put u nastojanju da reformira zemlju, koja se, poznato, opire reformama.
Kad je Francois Mitterrand 80-tih godina izazvao na ulice milijun ljudi, jer je htio ukinuti privatne škole, stari lisac je već sutradan ukinuo zakon i smijenio ministra obrazovanja. Više nije imao problema s Francuzima. Macron nije vjerovao da „žuti prsluci“ mogu ugroziti njegovu predsjedničku vlast, ni da će nasilnici ići tako daleko da demoliraju glavni grad. Još će se vidjeti tko je sve imao prste u nasilju, koliko su francuske službene opomene da se strane države okane miješanja u unutrašnje poslove, bile opravdane.
Moglo je biti vanjskoga interesa da se umanji težina jedinom kandidatu za europskoga vođu, nakon programiranog povlačenja Angele Merkel. Iznutra, Francuska već godinama, ako ne i desetljećima, gomila nezadovoljstvo liberalnom politikom koja ugrožava stečevine socijalne države. Ali, prosvjedi nisu samo izraz osiromašene Francuske u kojoj svaki sedmi stanovnik živi ispod praga siromaštva; u prosvjedima ima i nezadovoljstva što je politika udaljava od građana. Prosvjednici traže drugu metodu, ne samo drugu politiku; zato govor Predsjednika mora čekati odgovor prosvjednika.
Kad je, napokon, odlučio prekinuti šutnju, Emmanuel Macron je pokazao i snagu i slabost – snagu da prizna da i on ima udjela u krizi koja trese zemlju, i slabost, da popušta prosvjednicima, a da nije siguran hoće li, zauzvrat, dobiti socijalni i politički mir. Izbjegao je proglasiti izvanredno stanje u državi, na što ga je nutkala i opozicija, a mjere solidarnosti proglasio je jednostrano socijalnim i ekonomskim izvanrednim stanjem. Vladi to može biti previše, jer se bori da javni dug i proračunski deficit svede u europske standarde; prosvjednicima premalo, jer su otkrili pukotine u vlasti.
Čekaju se novi zahtjevi
Francuski predsjednik povukao je jake poteze, čak mu i protivnici kažu da mjere idu u dobrome pravcu, a protivnici da nisu dovoljne. Htio ih je prodati kao veliki ustupak „žutim prslucima“, ali i kao poruku Francuzima koji ne žive dostojanstveno od svoga rada, da mogu očekivati bližeg predsjednika i pravedniju politiku. Hoće li prosvjednici više cijeniti njegovu snagu da prizna dio odgovornosti, i prekinuti prosvjede, ili će igrati na njegovu slabost, i tražiti više na ulici, ako ne mogu u institucijama? Dio „žutih prsluka“ ipak je zadovoljan, jer se zadovoljavaju s ustupcima koji i nisu mali, i brojkom, izdvojenim novcem, i slovima, političkom simbolikom. Radikalniji dio ne želi kupiti „mrvice sa stola“, oni žele mijenjati politiku koja im ostavlja samo mrvice.
Nakon prve četiri runde, prosvjednici mogu prije reći da su pobijedili na poene, nego što Emmanuel Macron može dokazati da je odigrao neriješeno. Njegovo (ne)očekivano razumijevanje za argumente prosvjednika nije ugroženo oštrinom koju pokazuje prema 4500 nasilnika i razbijača, koje je država već osudila ili izolirala. Njima je predsjednik obećao svu strogost i pravednost pravne države, da bi eventualni budući prosvjednici mogli računati što oni mogu očekivati, ako se poslije svega vrate na ulice.
Francuska je jednom nogom izašla iz prosvjeda; drugom još hoda na ivici, očekujući nova očitovanja vlasti, a možda i nove zahtjeve prosvjednika.
Dunajci?! Po kojem pravopisu?