Kad je došao na svijet tog 23. srpnja 2005. godine, danas 15-godišnji dječak Mehmed Šabić iz Gračanice kod Tuzle nije ni slutio da će nepunih 12 godina poslije biti ponovno rođen. I to onoga dana kada su mu liječnici rekli da je pobijedio u najvećoj životnoj bitki. Da je pobijedio smrt kojoj su on, njegovi roditelji Nedim i Albinka i sestra Jasmina gledali u oči kobnoga 15. srpnja 2017., kada je maleni Meho, kako ga od milja zovu, gotovo potpuno izgorio u požaru. Liječnici su mu davali samo jedan posto šanse da će preživjeti.
Uz ribolov se najbolje odmara
No, nije se predao. Preživio je Meho dosad čak 18 teških operacija, u posljednjem se višesatnom zahvatu iz anestezije budio čak 99 puta. I nakon svega, vratio se s osmijehom u školske klupe te čak trčao i polumaraton u Tuzli, i to humanitarni... Zbog svega što je proživio i preživio i svoje nevjerojatne hrabrosti, dobio je nadimak Meho Beton. Ali i prestižnu nagradu Večernjakov pečat kao ponos BiH – uspjeh godine... Mehmedov nestašluk naveo ga je da toga srpanjskog poslijepodneva prije nepune tri godine uzme benzin i s namjerom da zapali obično drvo, zapalio je sebe. Obitelj Šabić prisjeća se kako ga je iz plamenog ognja spasio prvi susjed Osman Adžemović, koji je, srećom u nesreći, vatrogasac i, uz neviđenu hrabrost, imao je iskustva da ga otrgne iz plamena bez ikakvih posljedica za sebe. Od prvog je dana nakon stradanja bio u induciranoj komi, no ipak je sve vrijeme mogao čuti. I aparate koji dišu za njega i liječnike koji se čas bore, čas odustaju, roditelje koji pokušavaju ne zaplakati, sestru koja pati...
– Održala me od Boga dana snaga koja mi ni u jednom trenutku nije dala da odustanem. Puno puta bio sam u situaciji da se predam, ali ja sam ipak odlučio živjeti. Želim poručiti svoj djeci da budu uporna, da ustraju i idu do kraja – kaže Mehmed kojemu je u strašnom požaru izgorjelo 70 posto tijela. Liječenje traje već gotovo tri godine. Tuzla ga je održala na životu, liječnici u Zagrebu izborili su se da Meho i uza sve svoje bolne ožiljke od opeklina po tijelu ostane dijete ništa manjeg pamćenja, čvrstog psihičkog stanja i vitalnih funkcija kao što je to bio i prije nesreće.
– Na tome smo im beskrajno zahvalni. Njemačka i dr. Milomir Ninković priča je koju Mehmedov život ispisuje već godinu dana i ispisivat će je još dugo... – kažu Mehmedovi roditelji. Naime, dr. Milomir Ninković, plastični kirurg rodom iz Sarajeva, već godinu dana u Münchenu radi na Mehinu izgledu i funkcijama oštećenih dijelova.
– Bori se i uspijeva u tome da Mehmed izgleda sve bolje i da mu život koliko-toliko bude olakšan. Bogu i liječnicima nikad nije moguće dovoljno zahvaliti. Ono što nas je fasciniralo i u Zagrebu i u Njemačkoj, evo već godinu dana koliko to traje, jest mentalitet i pristup liječnika koji zaista nije moguće opisati riječima. Svaki odlazak u Njemačku ostavio je na nas pozitivan dojam uređene države i odnosa prema svim ljudima bez obzira na to odakle dolaze, a posebice čovječnost dr. Ninkovića kakva se doista rijetko viđa – ističu dječakovi roditelji.
– Dr. Ninković je prije svake operacije uspio Mehmeda uvjeriti u uspješan ishod, ohrabriti ga i dati mu nadu da će svaka suza biti pretvorena u snagu koja će mu pomoći da ide kroz život, pa čak i više nego što smo mi, kao obitelj, to uspijevali... – kažu Šabići. Mehmedovi mama i tata vratili su se i u godine kada je nestašni dječak došao na svijet, izgovorio prve riječi, napravio prve korake.
– Ono što je obilježilo prve godine njegova života i po čemu je nekako uvijek bio prepoznatljiv, upravo je hiperaktivnost i neviđena volja za životom. U ulici, a i šire, oduvijek je bio poznat kao dječak dobra srca i uvijek pružene ruke, rijetko kad namrgođen, čak i kada bi mu najmanje bilo do smijeha – pričaju. Mehmed je, inače, učenik OŠ Hasana Kikića, a zbog strašne nesreće nije mogao pohađati sedmi razred jer je bio u bolnici.
– S obzirom na obrazovni sustav naše zemlje, nisam mogao dobiti mogućnost polaganja tog razreda kako bih išao ukorak s generacijom, ali što je – tu je. Ni danas ne mogu biti potpuno redovit u nastavi, jer moj će život još godinama biti vezan za bolnicu, fizioterapiju i sve što moram raditi da bih imao što bolju budućnost. O srednjoj školi sada i ne razmišljam. Primarni mi je cilj završiti osnovno obrazovanje, a sve ostalo ovisit će o mojim sposobnostima i o tome koliko ću ostati ograničen – kaže nam Mehmed s tolikom hrabrošću i zrelošću kao da mu je na plećima već 40, a ne ni nepunih 15. Danas, nakon svega što je prošao i što ga još čeka, dječak je to koji ima mnogo hobija. Na pitanje o najdražem predmetu u školi, kaže nam nestašno i s osmijehom da nema najdraži predmet te iskreno dodaje da se u školu ide zato što se mora ići, a da mu je hobi ono što ga je, nažalost, i koštalo stradanja: istraživanje svega i svačega. – Jako volim aute i motore i maštam o tome da ću jednog dana imati svoju radionicu – otkriva nam Mehmed. Lov i ribolov zavolio je uz oca i misli da je to nešto što će ostati dio tradicije.
– Tako najbolje odmaram dušu – kaže nam. Pitamo ga i za polumaraton...
– Trčao sam ga na inicijativu sestre Jasmine. Kako je ona već godinama u sportu, taj dan trčali smo zajedno, ona 21 km, ja nešto manje. Iako nisam baš ljubitelj sporta, jako sam joj zahvalan što me tjerala i na kraju bio ponosan na sebe, pogotovo zato što je ta utrka bila humanitarna. Kilometri polumaratona bili su prodani, a novac je išao za pomoć djeci s autizmom.
Unosi harmoniju u dom
Zanimalo nas je i što za njega znači Večernjakova nagrada.
– Otkako sam stradao, nagrada i priznanja bilo je mnogo. I svaka ima svoju priču. Sve su mi veliki poticaj i vjetar u leđa. Večernjem listu BiH zahvaljujem od srca i želim da i dalje promovira ljude vrijedne svakog spomena. Na ulici me svakako prepoznaju. Iskreno, ponekad se i umorim od fotoaparata i izjava, ali to je nešto najmanje što mogu učiniti s obzirom na to što su drugi učinili za mene.
– Kao roditelji, od prvog smo dana ponosni, prvo na njegovu hrabrost i ustrajnost, a onda i na to što smo mu upravo mi roditelji. Mehmed nas svaki dan iznova ostavlja bez riječi i unosi harmoniju u naš dom. Moramo priznati da nam svima treba mnogo strpljenja, ali njegova pozitivnost sve nas održava. Ovu Mehmedovu nagradu doživjeli smo kao dodatnu snagu za sve ono što njega i sve nas zajedno očekuje – kažu Albinka i Nedim. A hrabri Meho, kojeg čeka još zahvata i životnih izazova, ističe kako su mu najveća potpora, osim liječnika, roditelji i sestra, ali i sva bliža rodbina i prijatelji: – I koliko god vremena da mi date, zaista ne bih mogao zahvaliti svakome posebno...
