Ovo nije izolirani slučaj. Prvi se put radilo o tužbi osiguravajućeg društva i tužena je doktorica izgubila proces, a iznos je bio više stotina tisuća kuna. Zanimljivo je da se u oba slučaja radi o međimurskim obiteljskim liječnicima, a nemam informacija da je dosad bilo gdje drugdje bilo sličnih postupaka – kaže predsjednik međimurske podružnice Koordinacije hrvatske obiteljske medicine (KoHOM), liječnik obiteljske medicine Zrinko Karlović, koji ima ordinaciju u Prelogu. Čakovečka liječnica koja je morala platiti 5000 kuna kazne jer nije policiji prijavila promjene u zdravstvenom stanju pacijenta koji je na naplatnim kućicama kod Sv. Helene naletio na automobil, nije jedina koja je dobila po džepu.
Pitanje povjerenja
Kako neslužbeno doznajemo, od jedne je liječnice, također iz Međimurja, osiguravajuća kuća tražila veliku odštetu, navodno 450.000 kuna, jer je njezin pacijent prouzročio prometnu nesreću, a ona nije prijavila njegovo zdravstveno stanje.
Dr. Karlović napominje da su u oba slučaja počinitelji kronični bolesnici kojima su dijagnoze postavili i liječenje vodili liječnici kliničkih, odnosno bolničkih struka. Zakon jasno navodi da prijavu sumnje na nesposobnost treba obaviti bilo koji liječnik koji o tome stekne saznanje. Postavlja se, napominje, i pitanje povjerenja između pacijenta i liječnika. Jedna od rijetkih obveza koje postoje od davnina jest ona o liječničkoj šutnji.
– Kako održati odnos i povjerenje pacijenta prema liječniku ako on nije siguran što sve mora prijaviti, i to ljudima izvan medicinske struke koje ne veže nikakva tajna, pa se ne zna kamo bi sve ta informacija biti proslijeđena, kome dostupna i za što bi se sve upotrebljavala – napominje dr. Karlović.
Problem je i nedorečenost zakona u kojemu se ne navodi konkretan popis stanja koja se moraju prijavljivati i koliko bolest mora trajati da bi podlijegala toj obavezi. Na ovaj način, čuvajući svoju kožu, sad će liječnici, na primjer, morati prijavljivati i strano tijelo u oku, svako i najmanje povišenje tlaka, porast, ali i pad šećera, nesanicu bilo kojeg uzroka, astmu, reumatske bolesti, gripu, povišenje očnog tlaka, hemoroide i tako dalje. Tko će i kako rješavati ove prijave?
Puno pitanja, a bez odgovora
Koliko će vremena trebati da pacijent dođe na red za pregled? Hoće li cijelo to vrijeme, a ovdje govorimo o stotinama tisuća ljudi koji boluju od stanja koja će se morati prijavljivati, a period do pregleda može trajati i godinama, biti bez dozvole i kako će u to vrijeme odlaziti na posao, po djecu u školu, pomagati roditeljima...? Ili će svi i dalje voziti dok ne dođu na red, pa će jednako tako, dok ne dođu na red, voziti i psihopati, potencijalni samoubojice, poluslijepi i ljudi s tumorom na mozgu? Ako se svima sumnjivima zabrani vožnja, tko će rješavati socijalne probleme koji budu nastali, poput gubitka posla, nebrige o nemoćnima i djeci? To je samo dio onoga što se treba sagledati kad je riječ o problemu prijava – napominje dr. Karlović.
Ističe i da liječnik ne zna koji pacijent ima položen vozački ispit, a ako i ima, ne mora značiti da je vozač. Skreće pozornost i na mogućnost fizičkih napada na liječnike kad netko zbog prijave ostane bez vozačke dozvole i posla, zapadne u obiteljske i financijske probleme, a socijalna služba mu se uplete u život...
A gdje je ovdje osobna odgovornost vozača? Doktor treba upozoriti pacijenta vozača da nije siguran za vožnju i tražiti od njega potpis da je to primio na znanje. Sve dalje nema više veze s liječnikom nego pacijent vozi na vlastitu odgovornost i kriv je za posljedice on a ne doktor. Sve što se od doktora danas traži su naše izmišljene gluposti.