Na današnji dan, 9. studenog 1979. godine, počela je gradnja tunela između Austrije i tadašnje Jugoslavije, čija je dužina 7864 m, od čega je 4414 m na austrijskoj, a ostatak na teritoriju bivše države, odnosno današnje Slovenije. S početkom gradnje tunela, čiji je dovršetak planiran u roku od 48 mjeseci, građevinari su počeli ostvarivati stoljetni san mnogih generacija o cesti kroz tunel koji vodi kroz snijegom okovane Karavanke.
Osim što je, u to vrijeme, bio najveći, zajednički austrijsko–jugoslavenski projekt, tunel kroz Karavanke bio je tada i jedan od najsuvremenijih, europskih prometnih objekata te vrste. Bio je to vrlo zahtjevan projekt, jer je planinski masiv Karavanki, sve do tada, bio nesavladiva, prirodna prepreka cestovnim vezama zapadne, odnosno srednje Europe, s jugoistočnom Europom te Bliskim i Srednjim istokom.
Cilj je bio da ta 'planinska vrata', između austrijskog sela Sankt Jakob im Rosental i slovenskog sela Hrušica, u općini Jesenice, postanu jedna od najvažnijih dionica najduže, suvremene cestovne veze zapadne i srednje Europe s Bliskim istokom. Time bi se omogućio brži prolazak tim europskim, uskim grlom, gdje su se nerijetko, danima, vrlo sporo kretale nepregledne kolone vozila.
Upravo je bolja prometna povezanost bila jedna od glavnih točaka međunarodnog ugovora između dvije zemlje, sklopljenog na Bledu, 1977. godine. Ugovorom, koji je bio potpisan 15. rujna te godine, a na snagu je stupio 1. studenog 1978., Austrija i tadašnja Jugoslavija obavezale su se da će zajedno osigurati projektiranje, gradnju i održavanje tunela kroz Karavanke, koji je trebao spojiti već gotovo u potpunosti sagrađenu tursku auto-cestu Tauern, s trans-jugoslavenskom auto-cestom od Jesenice do Đevđelije. Odlučeno je da će, u financiranju, svaka zemlja sudjelovati s 50 posto sredstava - trebalo je, dakle, osigurati 400 milijuna šilinga vlastitih sredstava, dok je preostala sredstva valjalo osigurati kreditima, koji će se otplaćivali cestarinama i drugim pristojbama, tijekom 25 godina.
Veliki izazov
Karavanski otvor, kako su ga tada nazvali, nije bio lak zalogaj za građevinare. Geološka su ispitivanja potvrdila da će izvođači radova, posebno u 3450 metara dugom dijelu tunela na području bivše države, na pojedinim dionicama, nailaziti na masive teško probojnih stijena, ali i na podzemne vode i plin.
Idejni projekt tunela i glavni projekt zajednički su izradili 'Centroprojekt' iz Beograda, 'Motor-Columbus' iz Basela, 'Durchkonsult' iz Munchena i 'Geokonsult' iz Salzburga. Najavljeno je da će tunel biti opremljen najmodernijim, sigurnosnim sustavom, koji će, u slučaju potrebe, djelovati automatski. Prema tom projektu predviđeno je da cesta u tunelu bude široka 7,5 metara, a nadmorska visina tjemena tunela samo 673 metra, što je izuzetno povoljno, zbog loših vremenskih uvjeta. U izradi projekta veliku je važnost imalo i osvjetljenje čitavog tunela, automatski regulirano iz dvaju komandnih centara te dovođenje zraka, uz pomoć velikih generatora, namijenjenih za usisavanje čistog i isisavanje nečistog zraka iz tunela.
Nepunih 15 mjeseci nakon proboja tunelske cijevi, 28. svibnja 1989. godine, kada su se susreli ovdašnji i austrijski građevinari, marljivi radnici GP SCT Ljubljana su 21. kolovoza, 1990. godine izbetonirali i posljednji luk, na 3436 metru tunela, tik uz granicu s Austrijom. I dok su austrijski graditelji za njima zaostajali gotovo čitav kilometar, radnici ljubljanske tvrtke su, danonoćnim radom, u geološki teškim uvjetima, zbog prodora podzemnih voda i plinova, uspjeli okončati građevinske radove na tom objektu, koji je i po dužini, ali i po složenosti gradnje, predstavljao veliki izazov za graditelje.
Predviđalo se da će, nakon otvorenja tunela, sredinom 1991., kroz utrobu Karavanki svakog dana prolaziti oko 7000 vozila, iz središnje Europe, prema Balkanu, Jadranskom i Egejskom moru te dalje, prema zemljama Bliskog istoka.
POVEZANI ČLANCI:
Danas, tunelom kroz Karavanke, koji povezuje austrijski autoput A11 sa slovenskim A2, van sezone dnevno prođe oko 10.000 vozila, ali u vrijeme najvećih gužvi taj se broj penje i do 30.000 vozila na dan. Vrlo su česte gužve, u oba smjera, no zahvaljujući web kamerama u svakom trenutku možete provjeriti on line kakvo je stanje na cestama.
Kroz najduži tunel u Sloveniji ne možete, kako se navodi na stranici 'vignetteslovenia', proći sa slovenskom vinjetom - plaća se cestarina, koja vrijedi samo za tunel. Ako dolazite iz Slovenije, cestarina se plaća na prodajnom mjestu u blizini Hrušice, a iznosi 7,80 eura. Vozači koji dolaze iz Austrije mogu kupiti vinjete i platiti cestarine za tunel Karavanke putem interneta.
Od 2018. godine gradi se još jedna tunelska cijev, koja bi, prema planu, trebala biti gotova do 2025. godine.
POVEZANI ČLANCI:
VIDEO: Zagreb: Uoči otvorenja, gradonačelnik Tomašević obišao Kazalište Komedija
Tragedija od gradonačelnika obilazi Komediju... Da nije tragično, bilo bi komično!