U danima nogometne euforije i nema odveć prostora za druge zanimacije. Pa ipak mi je u subotu pokraj željezničkog mosta uz studentski dom na Šari za oko zapeo optimističan i energičan plakat na kojem se mogu vidjeti nasmijane djevojke u avanturističkoj pozi osvajanja nekog brda.
Na plakatu velikim slovima piše Ekstremno neodoljivo, a manjim je slovima ispisano Banja Luka. U prvi mah nije jasno o čemu to plakat zbori i koju poruku šalje. No u kutu plakata koji je svježe postavljen piše jasno objašnjenje. Riječ je o plakatu kojim se prijestolnica Dodikove države želi afirmirati kao kandidatkinja za europsku kulturnu prijestolnicu 2024. godine.
Kandidacijski postupak tek je počeo, kandidature još nisu ni podnesene. Sada se tek pripremaju strateški dokumenti koji ionako uglavnom ostaju mrtvo slovo na papiru. Koliko je poznato, uz Banju Luku za veliki, a možda i najveći europski projekt u kulturi od gradova u Bosni i Hercegovini zainteresiran je i grad Mostar, koji doduše ima još složeniju situaciju od glavnog grada Republike Srpske. I dok Banja Luka ambiciozno svoju namjeru kandidature izvozi i u susjedne zemlje kao što je to Hrvatska, koja je i članica Europske unije pa ima dodatnu težinu, treba reći da grad Rijeka, koji će vrlo skoro, već 2020. godine, biti europska prijestolnica kulture ne pokazuje dovoljno ambicije u propagiranju i brendiranju svoje prestižne titule.
Već više od dvije godine zna se da će Rijeka biti kulturna prijestolnica, i to kao prvi hrvatski grad. I što je učinjeno u te dvije duge godine na pozicioniranju Rijeke kao europske prijestolnice kulture? Zapravo malo ili premalo. Prvo na objavu rezultata kompliciranog i strogog kandidacijskog procesa nije došao tadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović, nego je poslao svoju zamjenicu Anu Lederer. Onda se javno koškao s riječkim gradonačelnikom Vojkom Obersnelom oko projekta. Dolaskom Nine Obuljen Koržinek na ministarsku poziciju situacija se donekle smiruje, ali i dalje nije jasno daje li hrvatska država milijun eura za riječki projekt, kako je to zapisano u obvezujućim dokumentima.
Samo da se zna, Rijeka od države očekuje financijsku injekciju od desetak milijuna eura. Nije to malo. Kratkotrajnog ministra Hasanbegovića najviše je smetalo što se konkretno ne zna za što Ministarstvo treba dati znatan novac. Tražio je više transparentnosti, informacija i detalja. Uostalom, to isto traži i riječka, ali i hrvatska javnost. EPK nije samo projekt Obersnelove uprave i agencije koju je ta uprava postavila. Sukob pragmatičara i fantazista skoro je uništio mariborsko kulturno prijestolništvo pa su neki ljudi pod hitno morali biti smijenjeni. Stoga od tih primjera treba učiti. I agresivnije surađivati s građanima, medijima, civilnim društvom, institucijama u kulturi, obrazovanju i znanosti, i to iz cijele države kako bi Rijeka što uspješnije dočekala 2020. godinu. Koja već kuca na vrata.
Srbijanci pa kultura, ha ha... Konačno je Vl uvel rubriku humor.