Umro sam od straha. Tu rečenicu svatko od nas izgovorio je barem jednom u životu u trenucima kada smo barem metaforički htjeli opisati neugodnost neke situacije. Izgovarajući tu rečenicu, vjerojatno nitko od nas nije mislio da se od straha i doslovno može umrijeti. A može. Pokazuje to, nažalost, primjer Kristiana Vukasovića (18), mladića na kojem su se prelomile sve nelogičnosti i nepravilnosti društva i države. Vukasović je 24. kolovoza umro u KBC-u Split, u koji je 1. kolovoza u komatoznom stanju dovezen iz splitskog zatvora.
Njegova smrt otvorila je niz još uvijek neodgovorenih pitanja, ali je isto tako još jednom ukazala i na sve rupe, i to opasne rupe u zatvorskom, ali i pravosudnom sustavu. Jer Kristian Vukasović bio je mladić s dijagnosticiranim mentalnim i tjelesnim poteškoćama, kojem je HZZO početkom 2018. utvrdio teži invaliditet i potrebu za cjelodnevnom pomoći i njegom. Usprkos tome, završio je u zatvoru nakon što se sam prijavio policiji jer je zapalio pet maslina. Dijagnosticiran mu je poremećaj piromanije, vještak je zaključio da je u vrijeme počinjenja djela bio bitno smanjeno ubrojiv, on je sam policajcima i istražnom sucu kazao kako u glavi čuje glasove koji mu govore da nešto mora zapaliti. No usprkos svemu tomu, Vukasović nije završio na liječenju, već u zatvoru koji ga je po svemu sudeći i ubio. I kako to obično biva nakon ovakvih tragičnih situacija, cijeli sustav odmah je pokušao od svega oprati ruke.
Ministrov šlag na tortu
Tužiteljstvo i sud naveli su kronologiju događaja pravdajući se da je sve bilo po zakonu. Vukasović je pritvoren u travnju, u srpnju je osuđen na kaznu od osam mjeseci zatvora, sve to vrijeme je bio u pritvoru koji mu nakon opetovanih žalbi njegova odvjetnika nije ukinut sve dok nije završio u bolnici u komi!? I po tužiteljstvu i po sudu, u cijeloj proceduri nema ničeg spornog pa im nije sporno ni što Vukasoviću nije suđeno prema Zakonu o sudovima za mladež iako se taj zakon na njega trebao primijeniti s obzirom na njegovu dob. Uprava za zatvorski sustav promptno je ustanovila da nikakvih propusta osoblja zatvora u Splitu nije bilo, a šlag na tortu bila je izjava ministra Dražena Bošnjakovića koji je kazao da su se o Vukasoviću brinuli i zatvorenici te da je premještan iz ćelije u ćeliju kada je zatvorenicima ta briga bila previše!? Zašto su se o Vukasoviću brinuli zatvorenici čiji to posao definitivno nije, iz Uprave za zatvorski sustav do zaključenja ovog broja nisu odgovorili.
Kao što nisu odgovorili ni na niz postavljenih pitanja vezano za stanje unutar zatvorskog sustava. U kojem se mnoge stvari iz ovih ili onih razloga prikrivaju, poput podataka da su u kolovozu dvojica zatvorenika umrla od predoziranja, da su u jednom zatvoru zatvorenici odbili iz dvorišta ući u ćelije, da su napadi na pravosudne policajce učestali i uglavnom nesankcionirani, da pravosudnih policajaca ima premalo... Sve to nisu problemi od jučer, no sustavno se godinama ne rješavaju, a zatvorski sustav u fokus javnosti dolazi kada se dogode incidenti ili kada neki slučaj, poput ovog s Vukasovićem, danima ne silazi s novinskih naslovnica. Naš zatvorski sustav sastoji se od šest kaznionica i 14 zatvora te dva odgojna zavoda, a prema Izvješću o stanju i radu kaznionica, zatvora i odgojnih zavoda za 2107., o kojem je Sabor raspravljao početkom godine, tijekom 2017. kazne je služilo 3900 zatvorenika.
Od tog broja u zatvorenim uvjetima boravilo je 2890 zatvorenika, u poluotvorenim 725, a u otvorenim 285. Prema nekim procjenama smatra se da hrvatski zatvori i kaznionice imaju kapaciteta za smještaj oko 4500 zatvorenika pa iz službenih brojki proizlazi da je 2017. stanje u zatvorima, barem što se smještajnih kapaciteta tiče, bilo – zadovoljavajuće. Nadalje, te je godine, navodi se u izvješću, kroz zatvorski sustav ukupno prošlo 11.329 osoba, u različitim pravnim statusima, bilo da su bili zatvorenici, pritvorenici, prekršajci ili maloljetnici. U odnosu na 2016. ukupan broj zatvorenika koji je prošao kroz sustav bio je veći za 5%, a među stanovnicima zatvora dominiraju muškarci (95,39%). Onih koji su tijekom 2017. izdržavali kaznu bilo je 4146, odnosno 40% od sve populacije koja se 2017. nalazila u zatvorima. U isto vrijeme s odsluženja kazni otpušteno je 1657 osoba. Tijekom 2017. u zatvorima je bilo i 518 osoba kojima je bila izrečena neka sigurnosna mjera (liječenje od ovisnosti, psihijatrijsko liječenje...), a zbog najtežih djela kaznu su služile 234 osobe, 12 žena i 222 muškarca. Najviše zatvorenika tijekom 2017. služilo je kazne u rasponu od jedne do tri godine (642 muškaraca i 55 žena). Kazne između 20 i 30 godina zatvora služilo je 55 muškaraca i dvije žene, a kazne između 30 i 40 godina zatvora 48 muškaraca i jedna žena.
Službena uljepšana stvarnost
Zbog konzumacije droge tijekom 2017. stegovno je kažnjeno 255 zatvorenika i maloljetnika, a bilo je i 66 zloporaba pogodnosti. Zabilježeno je i šest napada na pravosudne policajce, dok su oni istovremeno 46 puta uporabili sredstva prisile prema zatvorenicima. U izvješću se navodi i da je 2017. bilo 14 smrtnih slučajeva zatvorenika, s tim da se ne precizira o čemu se točno radi, što je za tri više nego godinu ranije. Samoubojstva zatvorenika, ako je vjerovati izvješću, 2017. nije bilo, no zato je bilo 13 pokušaja samoubojstva što je više nego 2016. kada ih je bilo devet. U 2017. bilo je šest pokušaja bjegova, a ukupno je bjegova, udaljenja i nepovratka s prekida kazne u 2017. bilo 29, što je manje nego 2016. kada je zabilježen 31 takav slučaj. No dok službeni dokumenti prikazuju uljepšanu stvarnost, ljudi koji rade u sustavu imaju realniji pogled na sve.
– Stanje u zatvorima je kritično. Zapravo, više nije ni kritično, već je katastrofalno. U svim zatvorima nedostaje pravosudnih policajaca pa tako u Remetincu fali 70 ljudi, u splitskom zatvoru 26... Prema našim procjenama, u sustavu fali između 300 i 400 pravosudnih policajaca. Uvjeti rada su nemogući, posao je gotovo nemoguće organizirati, a jedan pravosudni policajac u pravilu se brine za 150 zatvorenika. Pravosudni policajac koji ima 35 godina staža i dodatak na plaću od 30 posto mjesečno radi za 5100 kuna. S obzirom na to, nije ni čudo da nitko ne želi raditi u zatvorskom sustavu, da mjesečno barem jedan pravosudni policajac da otkaz, dok se istovremeno starijim kolegama ne dozvoljava da idu u mirovinu – kaže Armin Tatarević, predsjednik Sindikata pravosudne policije Hrvatske (SSPH). Zbog nagomilanih problema te činjenice da Ministarstvo pravosuđa i Uprava za zatvorski sustav nemaju sluha za probleme svojih djelatnika, SSPH 30. rujna planira organizirati veliki prosvjed čiji je cilj upozoriti javnost na ono što se događa iza zidova hrvatskih zatvora.
– Pojednostavljeno rečeno, moglo bi se reći da mi više nemamo kontrolu unutar zatvora, što je na koncu svjesno ili nesvjesno priznao i ministar Bošnjaković kada je ustvrdio da su zatvorenici brinuli za mladića koji je kasnije preminuo u splitskoj bolnici. Pa to je apsurdno, a i nas zanima kako je to moguće. Taj je mladić bio pod pojačanim nadzorom. To znači da je on trebao biti smješten na posebnom odjelu. No apsurd je da Odjel pojačanog nadzora postoji samo u Lepoglavi, dok se u drugim ustanovama osobe pod pojačanim nadzorom smještaju u ćelije s drugim zatvorenicima. A pojačani nadzor u takvim situacijama izgleda tako da takvu osobu smjestite bliže vratima i onda kroz špijunku na vratima svako toliko provjeravate kako je. No kada u jednoj ćeliji imate trojicu takvih zatvorenika, valjda je svima jasno na što sliči takav pojačani nadzor. Jer po logici stvari sva trojica vam ne mogu biti na dohvatu oka – objašnjava nelogičnosti svog svakodnevnog posla Tatarević.
Da je stanje u zatvorskom sustavu došlo ozbiljno do granice pucanja, slaže se i njegov kolega Jelenko Krešo, dopredsjednik SSPH. Pojašnjava da su stvari tako postavljene da od pravosudnih policajaca koji rade u sustavu njih 57% zauzima neke šefovske pozicije, dok na izvršitelje, odnosno one koji rade sa zatvorenicima i pritvorenicima otpada 43%.
– Da bi se kontrolirala, ta nazovimo je kolokvijalno džungla, moraš uložiti u ljudstvo, plaću, zaštitu i dostojanstvo pravosudnih policajca. A sve to mi nemamo. Imamo Centar za izobrazbu u kojem je zaposleno 16 ljudi, koji je izgrađen i opremljen novcem iz EU fondova, a u kojem se nikakva izobrazba ne događa. Ako ima jedna edukacija godišnje, to je super. Za postojeće stanje zapravo je kriv sustav koji ne educira ljude pa ispada da su lopovi educiraniji od nas. Na zapovjedna mjesta stavljaju se ljudi koji nisu kvalificirani za posao koji rade jer ih nitko za to nije ni pripremio ni obučio – kaže Krešo.
No nesposobnost zapovjednog kadra i nedostatka ljudi nisu jedini problem s kojim se on i njegovi kolege svakodnevno susreću. I on i Tatarević ističu da zatvori, što je pomalo izvan svake pameti, nemaju pse za detekciju droga, da su slabo opskrbljeni detektorima metala, dok se oni postojeći ne servisiraju redovito, a jedan od većih problema je i što je ukinuta pravosudna interventna postrojba.
Nezaštićeni policajci
– Ta je postrojba jako bitna u slučaju nekih većih incidenata jer su se u njoj nalazili dečki koji rade u zatvorima, poznaju sustav i zatvorenike. Oni su sami vježbali, sami se opremali. Sve su radili na dobrovoljnoj bazi, bez da im je išta bilo plaćeno. Ukinuti su uz obrazloženje da će potencijalne incidentne situacije unutar zatvora rješavati interventna ili specijalna policija. Dok oni dođu, svašta se dogodi. Što se tiče psa za detekciju droga, koji je zatvorima nužno potreban jer droga uvijek nađe način da uđe unutra, nakon što je uginuo zadnji pas kojeg smo imali, MUP je nudio svog. No za tog psa trebala se platiti obuka koja je stajala 30.000 kuna. To nije plaćeno pa sada nemamo psa za detekciju droga – kaže Krešo.
Kada se svim problemima o kojima on i Tatarević govore doda i podatak da Bolnica za osobe lišene slobode više nema status bolnice jer nije zadovoljila uvjete s obzirom na to da nema dovoljan broj bolničkih odjela, kao i podatak da u zatvorima kronično nedostaje liječnika i medicinskog osoblja, očito je da se s pravom može reći kako cijelom zatvorskom sustavu ozbiljno prijeti urušavanje. Krešo misli da će ovakvo stanje u sustavu trajati sve dok god za ono što se događa unutar zatvora ne bude odgovoran netko tko je na vrhu piramide.
– Nakon svakog incidenta odgovornost se traži u redovima pravosudne policije. Nikada se ne propitkuje je li kriv upravitelj zatvora, a o nekom na višoj poziciji da ne govorimo. S druge strane, pravosudni policajci uopće nisu zaštićeni. Nedavno je jedan zatvorenik premještan iz zatvora u zatvor zbog napada na policajce Za ni jedan od tih napada nije bio sankcioniran, a svi su znali da je riječ o opetovanom recidivistu, problematičnom zatvoreniku s više od 100 kaznenih prijava. Takve zatvorenike kazni se zabranom pisanja pisama ili zabranom odlaska u kantinu. Ne’š ti kazne. Niti pišu pisma niti imaju novca na računu za kantinu – slikovito zaključuje Krešo priču o apsurdnostima zatvorskog sustava.
Video: Policija joj uhitila roditelje, potez djevojčice zaprepastio sve
Stanje "Amerikanizacije "zarvora u kojima vladaju bande. Van zatvora slično.