Dvije prošlotjedne snimke, Penavin video iz Vukovara i snimka učenika, prosvjednika i Indijanca u Washingtonu, pokazale su nam da postajemo kao Amerika, ali u najgoremu. Samo da se još ne počne pucati po školama. Batine koje je "popio" srpski učenik u Vukovaru isprva su izgledale slično kao pozicija Indijanca kojeg su neki dan, prema prvim vijestima, okružili bjelački klinci u Washingtonu.
Kasnije se pokazalo da u Washingtonu baš i nije bilo tako, jer je Nathan Phillips, vijetnamski veteran, sam rekao da je ušao u prostor između učenika i druge grupe Afroamerikanaca koji su demonstrirali "po svojoj temi", kako bi spriječio sukob. I tamo je bilo zategnuto, ali Phillips nažalost nije bio i u Vukovaru gdje nitko nije razdvojio hrabre napadače u fantomkama i učenika koji je dobio batine.
VIDEO Nova Gradiška: Obilježena 27. godišnjica međunarodnog priznanja Hrvatske
Pogotovo ne gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, koji je svojim proglasom o novoj velikosprskoj ekspanziji (u Hrvatskoj) i video snimkom skoro pa najavio obračun s onima koji ne ustaju na himnu. Srbi su nam, naravno, uvijek krivi za sve kad iz kadra treba maknuti stvarne probleme. Imaju li veze takve opasne političke manipulacije s napadom na maloljetnog i za ništa krivog učenika u gradu iz kojeg mnogi odlaze?
Krajem 1991. pao je Vukovar u brutalnom okruženju JNA i novočetnika i posljedice se osjećaju do danas, ali niti 27 godina kasnije nije izgrađeno potpuno civilno okruženje 21. stoljeća, pa strada dječak koji tada nije bio niti rođen. A nije bio niti na utakmici. Naravno, pristojno je i poželjno ustati kad se intonira nacionalna himna, ali to nije izrijekom propisano u hrvatskom Ustavu. A što sa svima onima koji revno ustaju na himnu, stavljaju jednu ruku preko srca a drugom stavljaju u duboke džepove što više mogu, je li to uvjet za dobivanje vjerodajnica domoljuba, za razliku od sirotinje koja dolazi na poluprazne nogometne utakmice u Vukovaru?
Sjedili ili ustajali na himnu, mnogima je isto, bez neke optimistične prognoze promjena na bolje u Vukovaru. No, sjetimo se protestnog slušanja himne igrača američkog nogometa koji su klečali umjesto stajanja, pa su u NLF-u uveli pravilo da se himna sluša u stojećem stavu, ali igrači koji ne žele stajati mogu ostati u svlačionici i kasnije izaći na teren. Kod nas na terenu svatko ima svoja pravila.
Borbeno je bilo i u Saboru; bi li, ili ne bi, došlo do fizičkog obračuna Andreja Plenkovića i Nikole Grmoje da ih nisu razdvajli Miro Bulj, Milorad Pupovac i Goran Richembergh može se samo nagađati. Je li premijer - profesionalni diplomat poznat kao "kameno lice" koji će vam istim tonom govoriti o čemu god hoće bez trunka emocija - "pukao" kao kad je isti dan ministar obrane Damir Krstićević tresnuo u pod "oporbeni" plastični aviončić, ostat će tajna.
Ta Krstičevićeva nervozna reakcija "pucanja filma" - jer ministar obrane trebao bi ostati hladnokrvan i kad mu doleti pravi neprijateljski avion - na provokaciju i poklon Franka Vidovića iz SDP-a zbog fijaska oko pokušaja kupnje izraelskih zrakoplova, pokazala je slabu samokontrolu. Srećom, nitko osim aviončića nije stradao.
Sva tri događaja isprovociralo je prethodno verbalno "granatiranje" s različitih političkih pozicija, ponajviše "atomski s desna" Penave i Grmoje prema Plenkoviću, jer love birače s desnice. No, jedno je kad Grmoja, koji sve više sliči na nekadašnje ostrašćene sekretare partije, neumjereno, ali legitimno, napada premijera i svog političkog suparnika - uostalom, Angelu Merkel svako malo proglase izdajicom njemačkih interesa pa ne reagira - a sasvim drugo kad to učini Penava koji dječjim licem i političkom prozivkom upali šibicu koja može zapaliti veliki požar.
Možda je najbolju definiciju kako shvaćamo težinu riječi ponudio još jedan prošlotjedni protagonist političkog divljanja, virovitički Josip Đakić, čiji je sin također bio u središtu ekstatičnih zbivanja božićnom "čestitkom" "Srbićima" s priloženom slikom i prekomjernim turiranjem Mercedesa među ljudima koji su u Pitomači čekali Novu godinu.
Nije bilo pitomo, mada je i Josip Đakić poslije skrušeno izjavio da žali i da mu sin "nije odgojen da bi mrzio ili da bi širio govor mržnje". Na riječima zvuči zgodno, ali to je naravno bilo neuvjerljivo pranje ruku, što se vidjelo nedugo zatim kad je Đakić stariji istog onog dana u Saboru sasuo "klošaru" Grmoji u lice da "odjebe", pa puta dva. Sve o odgoju tada je objasnio manje skrušeno i iskrenije, u televizijske kamere i upravo se u tom tugaljivom saborskom videu vidjela tragedija društva s ovakvim primitivnim političkim zastupnicima koji kućni odgoj podjele i svojim biračima.
Đakić je pred televizijskim kamerama branio "odjebi" kao sasvim normalnu riječ, ali je najiskreniji bio odgovor na pitanje novinarke očekuje li sankcije predsjednika saborskog kluba. S podsmjehom, nedodirljiv kao i njegov sin, Đakić stariji poručio je; "Zbog čega? Ma daj molim te, nemojte me više zvati da dajem izjave na ovakve teme jer neću sigurno stat pred vaše kamere, vi stvarno zajedno s Grmojom provocirate mene…". Ukratko, njemu je sve to sasvim normalno i tu pomoći ili promjene nema. Zato o avionima i sukobima u Saboru bolje gledajte Pervanove sinkronizacije na netu Večernjeg lista, djeluje daleko zabavnije od stvarnog stanja na terenu.
Pogledajte video prosvjedne šetnje Marjanom
na penavu svaki dan nasrce jedan nesretnik, no teško je istinu ubit