Nedjelja poslijepodne vjerojatno je najgore vrijeme za posjet Goranu
Miliću, posljednji sati prije emitiranja nedjeljnog Dnevnika, koji
Milić uređuje i vodi, ispunjeni su nervozom. Baš je tada naša
čitateljica Marija Romšić došla u zgradu HTV-a kako bi upoznala
"najsimpatičnijeg novinara", kako je rekla u pismu Željomatu.
Budući da se 16-godišnja Marija, učenica zagrebačke Gornjogradske
gimnazije, u budućnosti želi pridružiti jakim novinarskim snagama,
odmah smo je bacili u vatru: morala je odraditi svoj prvi zadatak
intervju s Goranom Milićem.
Što je važno za dobrog novinara upitala je Milića.
Iskustvo, i to ono životno. Pravi novinar mora imati mnogo
utakmica u nogama, okusiti svašta, imati i nemati odgovorio joj
je Milić.
Takvo se obrazovanje ne dobiva na fakultetima, kaže. Nikakav Harvard
neće novinara pripremiti za posao, noćne tučnjave u opskurnim klubovima
su korisnije. I znatiželja je bitna gledaj, pitaj, zapažaj,
savjetovao je Goran Milić Mariji.
Bez cenzure
Eto, tako mi je zapelo za oko da odjednom svuda nude mladu pašku
janjetinu. Sjećam se kako je bilo prije, podvaljivali su mađarsku,
makedonsku... Onda se upitaš, zašto? Otkriješ da je cijena paškog sira
otišla u nebesa, logika profita kaže da je seljacima isplativije da se
riješe janjaca te da od mlijeka naprave sir. I, eto priče
objašnjava Milić između dva dima cigarete. Puši jednu za drugom.
Bio je na liječničkim pregledima, nalazi su iznenađujući.
Na sreću, protok krvi u mozgu mi je još uvijek kao da imam 30
godina. Ostatak tijela, krš kaže.
Nije imao velikih okršaja s urednicima, prilozi mu, kaže, nisu bili
cenzurirani. Ipak, jednom je njegov izvještaj o štrajku albanskih
rudara kosovskog rudnika Stari trg neočekivano iz večernjeg dnevnika
tadašnjeg TV Beograda prebačen u manje gledan termnin, rano ujutro,
ispričao je Milić.
Na vatrenoj crti
Ipak, jedan prilog gledatelji nikad nisu vidjeli, baš onaj koji je
Miliću bio najmiliji. Dok je živio u Londonu, cimer mu je bio neki
Demetrio, ciparski Grk. Nekoliko godina poslije, situacija je na Cipru
eskalirala, Turci i Grci su zaratili, UN-ove su snage bile poslane da
razdvoje sukobljene strane. I tako, krene Milić 1974. na Cipar.
"Nabrusio" se, znao je točno što želi stati na "ničiju zemlju",
između dviju strana, te otamo izvještavati. Najprije je pošao k Grcima
kako bi im objasnio što želi. Kad tamo, našao se, oči u oči, ni manje
ni više, nego s Demetrijem.
Mislio je da sam lud. Rekao sam: "Ne brini se, vi samo nemojte
pucati, a za Turke ću se ja pobrinuti." I pristao je ispričao je
Milić.
Pristali su i Turci, na jedvite jade. I tako, krene Milić, polako gazi
između UN-ovih barikada. Valjda nitko neće zapucati. Odjednom začuje:
"Komšo, mine!"
Vikao je to moj Demetrio. Tim me imenom zvao u Londonu
smije se Milić.
Prilog je ipak snimio i poslao nekim trgovačkim brodom u London.
Najdraži televizijski izvještaj Gorana Milića nikad nije stigao na
odredište.
Savršenih 90 televizijskih sekunda
Savršenu reportažu poslao je Mili? 1975. godine iz Španjolske, netom prije Francove smrti. Situacija je bila usijana, na rubu incidenta, policija je Madridom progonila ilegalce, protivnike režima. Mili? i snimatelj uspjeli su u jeku policijske akcije "uhvatiti" jednog od ilegalaca i privoljeti ga na razgovor. No, tad su shvatili da u kameri imaju filma za dvije i pol minute snimanja. I tad se sve poklopilo. U kadru ilegalac, ogleda se za policijom, iznad njih policijski helikopter. Savršenih 90 televizijskih sekunda.
