Sedam godina seksualno je zlostavljao svoju kćer koristeći se svakom prigodom kada njegova supruga i majka djevojčice nije bila u stanu! Pravomoćnom presudom zagrebačkog Županijskog suda osuđen je na osam godina zatvora zbog spolnog odnosa s kćeri. Istražno ročište na kojem je 13-godišnja djevojčica svjedočila o zlostavljanju nije održano u sudnici, nego u Poliklinici za zaštitu djece!
Djevojčica je u jednoj sobi sjedila sama s psihologom te svjedočila u kameru, a u drugoj su sobi njezin iskaz na videozidu pratili sutkinja, tužitelj, vještak psihijatar i okrivljenik. Otac bi je u dobi od šest godina posjeo sebi u krilo i dirao po intimnim dijelovima tijela, kad joj je bilo 10 godina gurao je prst u njezinu vaginu, a u dobi od 12 godina pokušao joj je ugurati i svoje spolovilo u vaginu. Jako ju je boljelo i plakala je, navodi se u presudi, no otac joj je govorio da ne smije nikom reći i da je to njihova tajna.
Na suđenju je okrivljeni, koji je u kasnim četrdesetima, tvrdio da je nedužan. Nova je praksa da u slučajevima uglavnom teškog seksualnog zlostavljanja, kada su počinitelji bliski srodnici, djeca daju iskaz u Poliklinici za zaštitu djece u kojoj su pošteđeni susreta sa zlostavljačima i mučnog sudskog ispitivanja. U Poliklinici za zaštitu djece odlukom sutkinje za mladež Lane Peto-Kujundžić održana su tri takva ročišta. U slučaju djevojčice s početka priče ubrzo je donesena i pravomoćna presuda.
Prilagođena pitanja
Dijete u sobi koja je pod videonadzorom govori o onome što se dogodilo, a psiholog koji sjedi s njim usmjerava razgovor. Pitanja koja žele postaviti djetetu sudac, tužitelj i odvjetnik okrivljenika kažu psihologu u slušalice, a on ta pitanja prilagodi djetetu. Psiholog prije ispitivanja dijete najprije odvede u sobu gdje se nalaze sudac i tužitelj te ga upozna s njima. Djetetu pokaže kameru i objasni mu da će ga sudac i tužitelj slušati i gledati preko videozida. Obeća mu da neće sresti zlostavljača koji mora odgovarati za ono što je učinio.
Ispitivanje djeteta koje potom slijedi mora imitirati pravi sudski postupak. Kao i na sudu, dijete najprije kaže kako se zove, koliko mu je godina...
Psiholog koji vodi razgovor s djetetom zna kako izbjeći zastrašujuća pitanja i navesti ga da ispriča istinu. Najprije pita dijete zna li zašto je došlo u Polikliniku, razlikuje li istinu od laži, a onda prepušta djetetu da nevezano govori o zlostavljanju. Psiholog ne smije interpretirati djetetove riječi, nego usmjerava razgovor i općim pitanjima navodi dijete da kaže istinu. Pitanja koja imamo ja, tužitelj ili obrana postavljamo psihologu u slušalice. Primjerice, ne možemo izravno upitati djevojčicu je li okrivljeni gurnuo spolovilo u njezinu vaginu, što je važno za dokazni postupak, nego joj psiholog kaže: "Pričala si mi kad te tata stavio u krilo..."
Takvo ispitivanje djeteta sprečava da se dijete muči pitanjima koja mu se postavljaju u sudnici, da mu se postavljaju gruba pitanja koja bi mogla izazvati sekundarnu viktimizaciju kod njega, odnosno ona koja bi mogla u njega ponovno izazvati osjećaj da je žrtva. U jednom slučaju bojala sam se da dijete ne napravi suicid nakon saslušanja. No, srećom, sve je proteklo u redu. Dobro je da se dijete ispituje u Poliklinici gdje se poslije razgovora može procijeniti njegovo stanje i pomoći mu kaže sutkinja Lana Peto-Kujundžić.
Forenzični intervju
Ako je razgovor dobro napravljen, dijete se tijekom suđenja nijednom više ne ispituje. Videosnimka razgovora s djetetom prikazuje se u sudnici tijekom glavne rasprave, a naprave se i transkripti razgovora s djetetom. Sudski vještak psihijatar, koji je i inače prisutan tijekom istražnog ročišta, procjenjuje vjerodostojnost iskaza djeteta.
Psihologinja Gordana Buljan-Flander kaže da je cilj ispitivanja djeteta, odnosno forenzičnog intervjua, doći do istine uz minimalno traumatiziranje djeteta. Sama spoznaja da dijete ne mora ići na sud smanjuje traume jer sudnica u djetetu izaziva strah da je nešto loše napravilo.
Prije ispitivanja djetetu kažemo da, u slučaju da mu bude jako teško, može reći "kako ne može o tome sada govoriti". Ako ja ili vještak psihijatar, koji iz druge prostorije promatra dijete, uočimo na njegovu licu da jako pati dok govori o zlostavljanju, intervju se prekida i vodi se u nastavcima.
U pravilu se nakon ispitivanja djeca osjećaju bolje jer dotad nisu imala s kime razgovarati o tome. Često se, naime, djetetu bliske osobe boje razgovarati s njim o onome što se dogodilo misleći da će djetetu biti još teže budu li ga ispitivale i podsjećale na traumu kaže ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece G. Buljan-Flander.
Misle da ne čine ništa loše
Seksualni zlostavljači pate od poremećaja u razvoju superega, odnosno savjesti, kaže Gordana Buljan-Flander. Misle da ne čine ništa loše, često se opravdavaju time da su djecu htjeli podučiti seksualnosti, da nije bilo penetracije... Ne osjećaju krivnju ni kajanje u zatvoru sve dok terapijom ne shvate što su učinili. Neki se nikad ne mogu izliječiti. Pedofili imaju i beskrajno strpljenje s djecom. Najprije emocionalno zavedu djecu pokazujući im da su posebna u njihovim očima, a nakon toga počinju ispitivati granice. Izlažu ih pornografskom materijalu pa ih počinju dodirivati po intimnim dijelovima tijela. Rijetko se upuštaju u potpuni spolni odnos jer znaju da je bolan za djecu te su svjesni da bi djeca to mogla reći roditeljima. Roditelj pedofil šutnju djeteta zna osigurati i prijetnjama da će ubiti drugog roditelja ako dijete kaže istinu. Djeca od sedam-osam godina osjećaju se sudionicima, krivcima i često ne žele reći roditeljima što se događa. Pedofili im uglavnom govore da je to njihova tajna i da nikom ne smiju reći. Među njima ima visokoobrazovanih i neobrazovanih.
