Oglas u jutarnjem izdanju lokalnih novina u San Franciscu pozivao je sve stanovnike toga američkog grada koji se protive obveznom nošenju maski u vrijeme pandemije te da se te večeri okupe u dvorani Dreamland. Za tu je prigodu ta zgrada s poligonom za rolanje ispražnjena, što i nije bio problem jer ta vrsta zabave već neko vrijeme nije bila dopuštena kako bi se spriječilo širenje zaraze, te je pretvorena u konferencijski prostor s govornicom. Organizatori, relativno nova skupina nazvana Liga protiv maski, najavljivala je, iznenađujuće, kao glavnog govornika Eugenea E. Schmitza, bivšeg gradonačelnika, nerado viđenu osobu u mnogim krugovima jer je koju godinu prije osuđen za iznudu pa potom i neko vrijeme proveo u zatvoru, ali – kaže se u oglasu – i druge zanimljive goste. Program je bio vrlo jednostavan – predviđeno je bilo tek čitanje odlomaka iz državnog zdravstvenog biltena u kojem se kaže da je nošenje maske beskorisno.
Jedino učinkovito sredstvo za zaštitu
Ulaz je bio slobodan. Očekivalo ih se možda nekoliko stotina, no ljudi su dolazili i dolazili dok nisu dupkom napunili dvoranu, a onda i prostor ispred zgrade. Procjene kažu da ih je bilo od dvije do četiri i pol tisuće. Iako prvotno zamišljeno kao akademsko okupljanje, krv nazočnih je prokuhala. Skočili su na noge u revolucionarnom zanosu, predlagali izlazak na ulicu i nerede jer te proklete maske, bili su ogorčeni, ograničavaju njihova prava i slobode i nitko nema pravo narediti da prekriju usta i nos, pogotovo njima, Amerikancima, rođenima iz i u slobodi. Dosta je terora, jednoglasno su zaključili okupljeni, spremni i na obračune s policijom, koji će uslijediti koji dan poslije, krajem siječnja te 1919. godine, kad je San Franciscom, kao i ostatkom svijeta harala španjolska gripa.
Maske su tada, kao i sada, u pandemiji novog koronavirusa, bile jedino učinkovito sredstvo zaštite od nove bolesti. Nije bilo lijeka ni cjepiva, a maske su bile jednako kontroverzne kod jednog dijela ljudi kao i danas, 101 godinu poslije. Jednakom žestinom tada se branilo pravo na individualne slobode, propitkivala učinkovitost maski i bilo se spremno sukobiti, pa i pod cijenu zatvora i smrti, s organima reda kako ne bi prekrili lice.
U principu, što je problematično u komadu lagane tkanine? Zašto takav žestoki otpor ne izazivaju, na primjer, pojasi u autu, također osmišljeni da sačuvaju zdravlje i živote? Da, pod maskom zna biti vruće, naočale se znaju magliti, nekome disanje nije najugodnije, ali ako je to zaista jedina zaštita zdravlja drugih i sebe koju imamo na raspolaganju, onda odgovor na bijes, odbijanje i prijezir prema maskama, koje u Hrvatskoj neki podrugljivo nazivaju “brnjicama” te onima koji je nose nikako ne spadaju u racionalnu sferu i odgovor treba potražiti dublje, u amalgamu psihologije, ideologije, obrazovanja i utjecaja okoline.
– Što sam više čitao o pandemijama, to sam više shvaćao da su pandemije u osnovi psihološki fenomeni – kaže kanadski klinički psiholog sa Sveučilišta u Britanskoj Kolumbiji Steven Taylor. Klinički rad desetljećima mu je bio vezan za pacijente s anksioznim poremećajima, te se nakon što je pročitao kako znanstvenici predviđaju da je epidemija nekog novog, vrlo zaraznog virusa gotovo neizbježna, zapitao kako bi njegovi pacijenti reagirali na pandemiju. Fokus mu se ubrzo prebacio na zdravu populaciju i njihov psihološki odgovor na tu vrstu krize.
– Kod pandemija nije riječ samo o tome da postoji virus koji zarazi ljude. Pandemije uzrokuju ljudi, ali isto tako ljudi ih mogu zaustaviti. No kontrola bolesti dolazi samo ako i kada se svi slože da će činiti određene stvari, da će pokriti usta dok kašlju, da će prati ruke, održavati udaljenost ili pak primiti cjepivo ako je dostupno. Ako, zbog različitih psiholoških razloga, odbiju to učiniti, pandemija će se nastaviti širiti – kaže Taylor.
Video: Pravni stručnjaci odgovaraju na pitanje: Mogu li se kazniti oni koji ne nose maske?
Stare lekcije nisu naučene
U prošlim naletima pandemija itekako su bili poznati modeli paničnog kupovanja, javljali su se problema zbog samoizolacije i drugih oblika socijalnog distanciranja. Svoja dugogodišnja istraživana naposljetku je pretočio u knjigu “Psihologija pandemije” i početkom 2019. rukopis ponudio jednom izdavaču. Ovaj ga je glatko odbio s pitanjem: “A tko će to čitati?” Više je sreće imao s drugim izdavačem, a koincidencija će htjeti da knjiga bude objavljena nekoliko tjedana prije vijesti da je u kineskom gradu Wuhanu zabilježen prvi slučaj atipične pneumonije, da bi se uzročnik, virus, proširio cijelim svijetom. Njegovi navodi iz knjige pokazali su se apsolutno točnima. Među njima je i odgovor dijela ljudi na uvedene mjere, prije svega maske, koje u njima izazivaju psihološki otpor zbog percepcije da im se time krše ili na neki način zadire u građanska prava. Tu je lekciju najbolje naučio iz San Francisca. Na žalost, lekcije koje su se mogle izvući iz modela ponašanja ljudi za pandemije španjolske gripe, nisu svuda u svijetu naučene i pretočene u protokole, pristupe i modele koji bi uzimali u obzir psihološke momente i posebnosti situacije. A imali su konkretan primjer na raspolaganju i više nego dovoljno vremena da prostudiraju što je pošlo po zlu.
Kad su gradonačelnik San Francisca James Rolph i zdravstvene vlasti krajem studenoga 1918. odredili da je nošenje maske maski obavezno u javnosti, grad koji je tada imao manje od pola milijuna stanovnika, brojio je 385 mrtvih, da bi se on uskoro udeseterostručio. Prvih nekoliko dana atmosfera je bila pozitivna, novine su bile ispunjene optimističnim pričama o volonterskim udrugama, od časnih sestara do ženskih udruga, koje su sjedile i marljivo šivale platnene maske. No krajem prvog tjedna pojavili su se prvi znakovi otpora. Novine su 2. studenoga 1918. objavile kako je uhićeno 175 ljudi, što je uključivalo i one koji su “maske spustili ispod brade kako bi ujutro mirno uživali u cigareti ili luli”. Većina ih se izvukla s kaznama od pet dolara jer su obranu bazirali na neznanju i neinformiranosti o opasnosti od bolesti, no dio je vrlo jasno rekao zašto su im lica nepokrivena.
Erozija povjerenja
“John Raggi, uhićen na Kolumbovoj aveniji, rekao je da nije nosio masku jer ne vjeruje u maske i naredbe, pa ni u zatvor”, pisale su novine San Francisco Chronicle. “Sad nema razloga ne vjerovati u pritvor. Nalazi se u gradskoj kaznionici”.
Isto kao i za pandemije španjolske gripe, i sada za pandemije koronavirusa, dio odgovornosti za odbijanje nošenja maski snose političari i zdravstvene vlasti, pa i one na svjetskoj razini, kao što je Svjetska zdravstvena organizacija. Otkako se koronavirus prvi put pojavio, smjernice o tome trebamo li nositi maske u najboljem su slučaju bile nedosljedne. Svjetska zdravstvena organizacija je u početku savjetovala nošenje maske samo zaraženima, ali i upozoravala da maske uopće ne štite, što je samo po sebi bilo kontradiktorno. Različiti dužnosnici iznosili su različita mišljenja – maske samo za zaražene, pa maske samo za medicinsko osoblje, pa su beskorisne, pa možda ipak za sve.
Raspravljalo se o veličini virusa, može li ili ne može proći kroz razne vrste zaštite za usta i nos. Kad se tomu doda činjenica da je svijetom, zbog usporavanja proizvodnje u Kini, zavladala nestašica maski, a da je ono malo što je na tržištu ili doseglo astronomske cijene ili bilo preusmjereno za zdravstvene radnike, počela su se postavljati pitanja je li odgovor svjetskog zdravstvenog tijela ipak politiziran i vodi li se nekim drugim razlozima, a ne samo zdravstvenima. Ne treba zaboraviti u kakvom su se očajnom stanju našle neke europske države po pitanju zaštitne opreme za medicinare. Britanija je maske kupovala od sex-shopova. Tamošnja trgovina za medicinske kink fetiše MedFetUK, u proljeće je donirala svu zaštitnu opremu iz svojih skladišta nakon što je s njima kontaktirala britanska Nacionalna zdravstvena službi (NHS) i zamolila za pomoć.
Trebalo je nekoliko mjeseci da i Svjetska zdravstvena organizacija, i lokalne zdravstvene vlasti – preporuče, a neke i narede nošenje maski. Prekasno – već su otvorili dovoljno prostora za debate o korisnosti pokrivala za usta i nos.
– U samom početku pandemije nisu jasno artikulirali i rekli: “Još ne znamo što s ovim virusom.” Miješane poruke koje smo dobivali vjerojatno su glavni krivci za nenošenje maski. Nedosljedne preporuke, zajedno s politikom, povećavaju zajedničko nepovjerenje u vladin mandat – smatra psiholog i pomoćnik direktora mentalnog zdravlja u kampusu na Farmingdale State Shane G. Owens. Onog trena kad javnost osjeti, ispravno ili krivo, da se iza odluka, krije politička intencija, povjerenje puca. Iako se njegova analiza odnosi na SAD, koja je u svom državnom vrhu i u liku predsjednika Donalda Trumpa imala jedinstvenu situaciju, ekstremno potenciranu politizaciju i impulzivno ponašanje koje je išlo od umanjivanja opasnosti, odbijanja nošenja maske, neslušanja zdravstvenih savjeta ili pak davanja preporuka o korištenju određenih lijekova, model je univerzalan.
Sama trunka percepcije da se donose mjere kako bi netko zadržao vlast ili da se nekome pogoduje kroz odluke rastače nužno povjerenje u one koji donose odluke i kod jednog broja ljudi rezultira namjernim kršenjem pravila.
U San Franciscu su proglasili pobjedu nad virusom krajem studenoga 1918., a kad se vratio u siječnju, gradski su čelnici odlučili da neće, kao u prvom valu, zatvarati crkve, kazališta i dućane, što je protumačeno kao kapitulacija pred poslovnim liderima, već će se zaštita bazirati na maskama, ljudima je prekipjelo. Kad se tomu doda da su bili izmučeni ratom, atmosfera se toliko užarila da nije bilo važno što su maske davale rezultata pa je 15. siječnja 1919., dan prije uvođenja maski, bilo 510 novih slučajeva i 50 smrt, a desetak dana kasnije, 12 novozaraženih i 4 umrla. Pukotine koje su već postojale u društvu su postale ponori.
Kad vlasti, zdravstvene ili političke, izgube povjerenje, dio ljudi će radije prihvatiti savjete od neznanaca s interneta ili poznatih osoba koje – iako se bave sportom ili zabavom ili nekom trećom aktivnosti bez ikakve veze s medicinom – imaju što reći o mjerama za suzbijanje koronavirusa.
Kad se tome doda da je erozija povjerenja u znanstvenu zajednicu ionako sveprisutna, da se teorije zavjere kao plamen šire internetom te kako je danas jednim klikom lako stupiti u kontakt sa svojim istomišljenicima i u prividu informirane debate propagirati pseudoznanstvene činjenice, otvoren je put relativizaciji medicinskih tumačenja i njihovoj selektivnoj primjeni ili odbijanju.
Video: Umjesto maske, ovaj muškarac iz Siska izabrao je - fantomku!
A maske nisu Djed Božićnjak ili jeti, da možeš ili ne moraš vjerovati u njega. Maska za lice u ljudskoj povijesti uvijek je bila rezervirana za posebne situacije ili ljude, bilo da je bila riječ o religijskim obredima, zabavama ili skrivanju identiteta u časne ili manje časne namjere. Maska je otklon od norme, ona daje dodatno i mijenja značenje onome tko je nosi, od Tutankhamonove maske na sarkofagu do maske koju je nosio Zorro ili pak one liječničke koja ima posebnu povijest. Prva asocijacije kod mnogih je epidemija kuge u 17. stoljeću i kljunaste maske kao dio odore liječnika. U kljun se trpalo bilje i začini kako bi spriječili da “loš zrak s Istoka”, što se u mijazmatskoj teoriji prijenosa bolesti držalo kao uzročnik bolesti poput kuge ili kolere, zarazi liječnika. Dio povjesničara medicine osporit će da su se takve maske koristile za vrijeme kuge, već će ih datirati u ranije doba, što pokazuju dva sačuvana primjerka u muzejima u Njemačkoj, govoreći da su ih povezali s kugom tek nakon epidemije. Kako bilo, kljunasta maska ušla je u popularnu kulturu, u Italiji je liječnik s kljunom – il medico della peste – postao dio commedije dell’arte i nezaobilazni dio karnevalske tradicije maskiranja, posebno u Veneciji. U ironičnom pomaku sudbine, upravo će taj grad postati jedan od prvih koje će u Europi zahvatiti virus korone u proljeće ove godine, baš netom prije karnevala te su kljunaste maske morale biti stavljene na stranu, a stavljene one liječničke. Njihova povijest seže tek u kraj 19. stoljeća kad je francuski kirurg Paul Berger tijekom operacija počeo nositi zaštitu od gaze preko lica. Od vremena Listera i Pasteura, kirurški odjeli bili su u problemima kako spriječiti ili infekcije rana, posebno oko 1870. kad su “bolničku gangrenu” apostrofirali kao velik problem, pogotovo pri abdominalnim operacijama ili zahvata na kostima.
Prava na život i na slobodu
Dvadesetak godina poslije, Carl Friedrich Flügge iz tada njemačkog grada Breskau, objavio je rad o razvoju infekcija koje se prenose kapljičnim putem kao dio istraživanja o tuberkulozi, te su dišni putovi bili identificirani kao put transmisije zaraze i propisano je držanje razmaka od pacijenta. Te spoznaje u djelo je pretvorio Flüggeov učenik Berger stavivši gazu preko lica, što je u 20. stoljeću postao zlatni standard zaštite, ponajprije pacijenta.
To pak otvara novi set problema – koga štiti koja maska, onoga tko je nosi ili okolinu? I koliko su ljudi spremni “žrtvovati” svoj komoditet, ali i snositi konkretnu štetu, da bi zaštitili druge. Dosadašnja istraživanja pokazuju kako se ljudi ne žele žrtvovati za druge kad je korist od toga neizvjesna. Upravo ta neizvjesnost, inherentna zaraznim bolestima, pruža idealne uvjete za njihovo širenje. Znanstvenici iz ustanove Oxford Martin koji su proučavali kolektivnu odgovornosti za zarazne bolesti kažu da ljudi pri donošenju odluka koje mogu naštetiti drugima imaju tendenciju da se ponašaju kao da će naposljetku sve biti dobro. U jednom istraživanju upitali su nekoliko stotina ispitanika hoće li ostati kod kuće i izostati s posla ako dobiju izmišljenu bolest, za potrebe studije nazvanu afričkom gripom. To bi im nanijelo štetu u poslu, ali bi pomoglo ograničiti širenje bolesti, no također su im istaknuli kako nije izvjesno da će na poslu nekoga zaraziti. Upravo ih je ta neizvjesnost učinila manje spremnima da se žrtvuju i ostanu kod kuće. No kad su im istaknuli da je zaraza izvjesna, i da je mogu prenijeti mlađima koji neće imati probleme, ali i starijima koji bi mogli imati ozbiljnije posljedice, bili su spremniji žrtvovati svoje dobrobiti.
Ljudi u svakodnevnom životu rade odabire, često se vodeći analizom koristi i štete. Oni koji su sada odlučili nositi maske nisu nužno slijepi sljedbenici nametnutih odluka, nisu ovce, kako ih pogrdno nazivaju. Iza njihove odluke stoji jednako vrijedna kalkulacija kao i kod onih koji odbijaju nositi maske. Odvagnuli su dobrobit za sebe, svoju obitelj ili puku činjenicu da pošast treba zaustaviti da se život normalnije nastavi i zaključili da su benefiti maski veći od štete. No oni koji su procijenili situaciju i zaključili da nije vrijedna dodatnog truda često nisu iz prve ruke osjetili najteže posljedice bolesti. Oni si mogu dopustiti biti cinični, no njihove su rasprave i dociranje o maskama akademski jer ih korona nije osobno pogodila u najtežem obliku. Stoga i postoji kod njih tolika potreba naglašavati da umiru samo stari i bolesni ili pak isticanje da su simptomi poput prehlade ili gripe ili da ih ni nema. Slično je s pozivanjem na “mladost”, odnosno argumentom nevidljivosti. Budući da je vjerojatnije da će fatalni ishod ili teže komplikacije pogoditi starije, mladi percipiraju – što nije točno – da su zaštićeni.
U svim tim argumentima protiv nošenja maske koji se nisu mijenjali 100 godina posebnu pozornost privlači onaj koji nametanje zaštite naziva kršenjem građanskih prava.
– Demokracija je dvosjekli mač kad je riječ o nošenju maski – ističe psiholog Owens.
Postoje pravna pitanja, ustavna prava, individualne slobode i građanske slobode koje je potrebno uzeti u obzir. No za razliku od drugih zakona – primjerice onoga o sigurnosti na cestama i korištenju pojasa – ovo je situacija u kojoj se od javnosti traži da usvoji neko ponašanje bez konvencionalnog procesa donošenja zakona. Osobama koje kao argument povlače pitanje građanskih prava najbolje je odgovoriti da su u ovom slučaju život i sloboda isto. U ovo vrijeme najbolji način da se proživi dug i sretan život je nositi masku, držati razmak i tražiti da to i drugi čine, objašnjava psiholog.
Zaštita okoline i sebe
No ne zaustavlja se otpor prema nošenju maski samo na verbalnoj argumentaciji. U San Franciscu je tako izbio incident kad je lokalni kovač James Viser pokazivao prema inspektoru odjela za zdravstvo Henryju Milleru i vikao da je prevarant te ga udario po glavi vrećom punom srebrnih dolara, a kad je ovaj pao na tlo, nastavio ga mlatiti. Miller je povukao pištolj i ispalio nekoliko hitaca te pogodio dva prolaznika. Tučnjave s policijom bile su gotovo svakodnevne.
David B. Abrams iz newyorške Škole javnog zdravstva smatra da stavovi i ekstremna polarizacija oko maski može biti svedena na jedno: budući da su nam i virus i pandemija toliko nepoznati, ljudi se grčevito drže onoga što im je ulijeva osjećaj sigurnosti u tome momentu.
– Ljudi, kao primati i ostali sisavci, imaju jak urođeni instinkt za preživljavanje, koji se stimulira pod naglom prijetnjom nepoznatog neprijatelja. Osjećaju se kao da im netko izmaknuo tlo pod nogama i svijet koji poznaju je nestao. U takvim trenucima ljudi postaju natprosječno budni i senzibilizirani na bilo koji oblik prijetnje i aktivira se fiziološki mehanizam bijega ili sukoba, a za neke je sukob je usmjeren prema odredbi o maskama – objašnjava Abrams.
Ovdje u jednadžbu ulazi i spol. Motivacija za nošenje maski je dvostruka: želja da se zaštiti sebe, ali i okolinu. Žene su općenito sklonije poduzimati mjere da zaštite vlastito zdravlje. Češće idu k liječniku, češće se cijepe, idu na više preventivnih pregleda iako se zna da muškarci teže obolijevaju, da češće umiru od bolesti koje su glavni uzročnici smrti u svijetu te da žive pet godina kraće od žena. Muškarci se češće upuštaju u rizična ponašanja te shodno tomu imaju i viši stupanj smrti u nesrećama i od nasilja. U skladu s tim, spremniji su ne nositi maske, i opasnost od zaraze percipiraju manjom, što je ironično jer statistika govori da je bolesti COVID-19 smrtonosnija za muškarce nego žene. Razlozi različite procjene i spremnosti na rizik su dijelom evolucijski i odražavaju drevnu podjelu rata – žene su skupljale hranu uz stanište, muškarci išli u lov – no spremnost preuzimanja nepotrebnog rizika kao korist donosi i impresioniranje vršnjaka i viši društveni status, što privlači žene.
Kad se pojavio HIV, ključni dio odgovora javnog zdravstva sastojao se u poticanju dosljednog korištenja kondoma. I ta je preporuka izazvala kod određenog dijela muškaraca otpor, a znanstvenici su potom analizirali socijalne čimbenike i kao krivca za odbijanje korištenja zaštite među muškom heteroseksualnom populacijom identificirali “ideologiju muškosti”. Danas, kažu neki, u odbijanju nošenja zaštitne barijere vide isti princip – maske su zapravo postale “kondomi za lice”.
Identificirana su tri stupa “ideologije muškosti”: status, čvrstina i antiženstvenost. Danas je taj koncept malo proširen i obuhvaća i druge značajke, pa ga Američka udruga psihologa definira kao “određeni skup standarda” koji zahtijevaju da muškarci moraju biti avanturisti, spremni na rizik i nasilje. Zasigurno, odabir da ne nose najjednostavniju zaštitnu opremu tijekom pandemije istovremeno je i rizik i avantura.
– Ta “celuloidna muškost”, mišiće na ekranu, utjelovljene u likovima koje je glumio Arnold Schwarzenegger, predstavlja “dominantni zapadni primjer muškosti”. Ti likovi s ekrana, unatoč mišićima, razrađenim tjelesnim oklopima i oružjem koje su nosili u filmovima, nikada ne bi na sebe stavili jednostavan predmet, fizičku barijeru i zaštitu od bolesti, jer virusi mogu osjetiti strah – kaže znanstvena novinarka Emily Willingham. Kao u vicu koji kaže da Chuck Norris poslao koronavirus u samoizolaciju.
No ima društava gdje je nošenje maski u velikom dijelu općeprihvaćeno. U mnogim azijskim zemljama maske su bile kulturološka norma i prije pojave koronavirusa. Iako se može nagađati o individualnosti zapadnjaka, nasuprot društvima koje politički i ideološki forsiraju uniformiranost, spremnost na slušanje uputa i nesklonost osporavanju autoriteta, veliku ulogu u normativnoj kulturološkoj promjeni tim je društvima donijela epidemija SARS-a, starijeg brata novog koronavirusa, 2002. i 2003. godine. Stanovnici su iz prve ruke osjetili što znači osobni gubitak i on im nije apstraktan. Drugi trenutak je zagađeni zrak. Kinezi su nekada bez oklijevanja pljuvali po ulici jer su ih odmalena učili da tako čiste pluća. Nošenje maski postala je nužna zamjena u vrijeme kad je podnevno sunce skriveno iza slojeva smoga. I ne samo to – maske su postale važan modni dodatak sa sveprisutnim motivom Hello Kitty.
– Stavljanje maske svaki dan prije izlaska postao je ritual, gotovo poput odijevanja službene odore, a kod ritualnog ponašanja osobom vlada osjećaj da mora ispuniti standarde koje odora predstavlja, kao što su održavanje higijenske norme, izbjegavanja gužvi i socijalna distanca – kaže bihevioralni ekonomist i profesor sa Sveučilišta u Hong Kongu Donald Low.
Ljudi, kao vrsta, skloni su osjećaje pokazivati na licu te ga koristiti za komunikaciju, što maske blokiraju. Nošenje maske djeluje dvosmjerno – u pojedincu koji se suočen s osobom s maskom može izazvati nelagodu, ali i osobe koje nose masku među onima nepokrivena lica osjećaju se stigmatizirano i “čudno”, smatraju da ih drugi procjenjuju i da imaju negativne emocije prema njima. Uostalom, nije jednom takve s maskom okolina pozvala da je skinu, na ne baš pristojan i neagresivnan način.
Osjećaj čudnosti – ili normalnosti – čvrsto je vezan uz deskriptivne socijalne norme koje postoje u društvenom okruženju, što implicira da bi veća frekvencija i veći broj ljudi pod maskama bio esencijalni faktor da potakne i ostale na isto ponašanje. Njemački znanstvenici utvrdili su kako je sama izloženost maskiranim osobama uvelike reducirala taj osjećaj da smo drugima čudni kad su nam prekrivena usta i nos. I tu leži možda najjednostavniji odgovor kako potaknuti ljude da nose maske, djelotvorniji i lakše provediv od kažnjavanja. Pritisak vršnjaka i okoline, peer pressure, koji se vrlo često spominje u negativnom kontekstu, primjerice kod ponašanja mladih koji će zbog prihvaćanja u društvu piti ili pušiti, ovoga puta ima pozitivan predznak. Primjeri nošenja maske, od političara do članova obitelji i društva u kojem se pojedinac kreće i stalna izloženost pokrivalima djeluje kao katalizator koji može pomoći otkloniti osjećaj nelagodnosti ili čak promijeniti stavove o najjednostavnijoj i za sada jedinoj metodi zaštite koju imamo.
Vidi, vidi, da Penelopea napiše barem nekaj suvisloga...