Valjda će jednog dana prestati i taj rat u Siriji. A onda treba izgraditi ono što se iz dana u dan ruši i sravnjuje sa zemljom. Nove zgrade, bolnice, škole, kuće. To će, uvjeren je, raditi Rogeh Jarjora, a dotad će steći diplomu arhitekture. Što je simboličnije nego kad iz zemlje koju i dalje potresaju sukobi gledaš korak-dva unaprijed, unatoč svemu razmišljaš pozitivno i s nadom da ćeš ponijeti dio tereta koji će tvojoj zajednici omogućiti da krene dalje. Rogeh, mladić iz Sirije, svoje visoko obrazovanje steći će u Zagrebu.
Pomoći će zajednici
On je jedan od desetero mladih kršćana – četiri katolika te po dvoje protestanta i grkokatolika – iz zemalja u razvoju koje Hrvatska stipendira i koji su nedavno stigli u Zagreb. Program stipendija nastao je nastavno na proračunski amandman Marijane Petir, a provodi ga Ministarstvo vanjskih i europskih poslova s Ministarstvom znanosti i obrazovanja.
Svi oni – a u dobi su od 18 do 24 godine – u svojim zemljama nisu vidjeli mogućnost za dalje školovanje. Ili je rat, ili su sukobi, ili siromaštvo ili socijalna isključenost, a želja i potencijala ima mnogo. Ne, govore nam uglas, nije ovo prilika da pobjegnu iz svojih zemalja. Ovo je period kad se stječu znanja da bi se vratili u svoje zajednice i pomogli. Tako će, nakon što prve godine prođu tečaj hrvatskog jezika, za koji priznaju da je težak, ali će se isto tako pohvaliti da su polovili osnove, Rogeh vratiti u Siriju s – nada se – diplomom arhitekture, Aman Shakeel i Mishma Ernest u Pakistan s diplomom strojarstva i slikarstva, Kuol Emmanuel Majak Roypiny u Južni Sudan s onom elektroinženjera, Bamlak Teshome Mengesha u Etiopiju kao inženjerka ekologije, Faith Chinnonye Okere, Mlumun Gladys Teghtegh i Sylvester Onyebuchi Onah u Nigeriju s diplomom fizioterapeutkinje, sestrinstva te farmacije, Ethel Pereira u Indiju s diplomom filozofije, kao i Marie Rosaire Egnontché Monnou u Benin.
Vjera im je važna, ističu. Sastavni je dio života i identiteta i ne iskazuje se samo privjescima na narukvici ili lančiću. Ovaj Božić proslavili su u Zagrebu, ali dan kasnije ostali su lagano zatečeni kad su vidjeli prazan grad. U njihovim zemljama bi se slavlje, govore, nastavilo danima. To im nedostaje, ali ne više od obitelji s kojima su se ipak uspjeli čuti. Teško je to, kažu nam Nigerijci, kad nema struje pa se mobiteli i elektronika pune, uz plaćanje, na ulicama iz generatora. Ili, kako je sada u Siriji, kad struje ima samo pola sata dnevno. Imaju vjere, ali su i zbog nje same pred njih stavljene prepreke. Aman kaže da mu njegovo kršćanstvo u Pakistanu donosi diskriminaciju. Gleda se itekako tko je koje vjere, govori. Kod dobivanja posla, kod upisa u školu kršćanin će biti građanin drugog reda. Uzet će radije “svog”. A gdje to ostavlja njega? Za sada u Zagrebu.
Vjerske skupine, posebice kršćani, jedna su od najranjivijih skupina stanovništva u zemljama u razvoju. Njih oko 300 milijuna suočeno je s progonom, odnosno žive u zemljama u kojima je pravo na vjersku slobodu ograničeno ili onemogućeno. Hrvatska se u okviru svog vanjskopolitičkog djelovanja zalaže za poštovanje i zaštitu prava svih vjerskih skupina, napose kršćana, objašnjavaju iz MVEP-a. Na njihov javni poziv za stipendiranje javilo se 6000 kandidata, a uvjet za razmatranje, uz akademski uspjeh, bilo je pismo potpore iz župne zajednice kojoj kandidati pripadaju.Taj broj – 6000 – djeluje zastrašujuće.
Nestala struja
Uspjeli smo, kažu stipendisti s mješavinom začuđenosti, ponosa, ali ne i oholosti. Potvrda da su zaista oni dobili stipendiju donijela je šok, kako kod kandidata tako i kod njihovih obitelji. Tata, kaže Nigerijka Mlumun, i dalje nije vjerovao čak ni kad su ona, ostatak i obitelji već slavili i veselili se. Neki su pak jedva stigli u Zagreb. I dolazak je bio kompliciran. Baš kad je Kuol Emmanuel krenuo na put iz Južnog Sudana, uslijedio je, ni manje ni više, nego državni udar. Kaos u komunikacijama, veze su pale. Do njega se nije moglo pa je njegov brat zvao Zagreb i molio da ga pričekaju. Drugi su već gotovo odustali od prijave zbog više sile. Indijka Ethel pomirila se da će probiti rok. Nevrijeme je poharalo njezino mjesto i odnijelo im krov. Ma čak lako za krov, no nije bilo struje. Dokumenti i prijava bili su pripremljeni, ali nedostajao je konačan korak – stisnuti “pošalji”. I onda, pola sata prije negoli je sve bilo gotovo, a natječaj završen, elektronika je zazujala – došla je struja. Taman da u zadnji tren pošalje prijavu koja je nju, kao i ostalih devet stipendista, dovela u Zagreb.
lol! 🤡 tako nam je i tito dovodio nekakve "studente" iz arapskih zemalja...