Moria gori. Ta se vijest, poput požara samog, u sekundi proširila komunikacijskim kanalima volontera i medicinara koji rade u najvećem izbjegličkom europskom kampu smještenom na grčkom otoku Lezbos. Jednakom brzinom, informacija se proširila i među grupama desnih ekstremista koji se barikadama i palicama već mjesecima obračunavaju s izbjeglicama i njihovim pomagačima. I jedni i drugi u utorak oko ponoći jurnuli su prema buktinji, dodatno eskalirajući već neizdrživu situaciju. U samom kampu, svjedoče stanovnici s kojima smo razgovarali, kaos je rastao dok je vatra gutala najprije maslinike u kojima su se u improviziranim šatorima tijekom godine nastanile tisuće izbjeglica, a potom i središnjim dijelom kampa, gutajući kućice europskih humanitarnih agencija, novosagrađenu kliniku za testiranje na koronavirus… U jednoj noći oko 13 tisuća ljudi ostalo je bez doma, ako se šatori usred blata tako mogu nazivati.
Katastrofa bila neizbježna
– Ostali smo bez svega, u Grčkoj nas ne žele, nigdje nas ne žele, čekaju da ovdje poumiremo. Policija nas prvo nije htjela pustiti iz kampa, satima nije bilo vatrogasaca, a kad smo izašli, lokalni su nam ljudi prijetili batinama. Mi više nemamo kamo! – dramatično je zavapila stanovnica kampa s kojom smo jučer razgovarali, moleći da ostane anonimna zbog straha za svoju obitelj. U Moriji su od 2018. godine, a njihovu transferu u središnju Grčku još se ne nazire datum. Stigli su iz Afganistana, kao i sedamdeset posto današnjih stanovnika kampa. Uvjeti koje opisuje nedostojni su čovjeka: tekuće vode češće nema nego što je ima, smrad koji se širi kampom neizdrživ je, otkad je počela koronakriza, zatočeni su u kampu u kojem je nemoguće brinuti se o fizičkoj distanci i drugim nužnim mjerama. Upravo nezadovoljstvo slabom kontrolom koronakrize unutar Morije u utorak je dovelo do nemira u prostoru karantene koju su sagradile nevladine organizacije, nakon čega je u maslinicima buknula vatra.
– Ova je katastrofa bila neizbježna. Moria je gorjela u više navrata, ali nikada kao noćas, gotovo je cijeli kamp nestao u plamenu. To su uglavnom drvene strukture i najlonska šatorska krila, ljudi su gradili skloništa od čega god su mogli. Kada je sve buknulo, ljudi su počeli bježati prema Mitileni, no policija ih nije pustila u grad, vjerojatno u strahu od sukoba s dijelom lokalnog stanovništva koje više ne želi izbjeglice na otoku, ali i zbog potencijalnog širenja korone. Tisuće ljudi ostale su zaglavljene na autocesti čekajući da se otvore benzinske postaje kako bi kupili hranu i vodu. Policija ne da volonterima da priđu kako bi im podijelili osnovne potrepštine. Ne mogu ih samo vratiti na zgarište, morat će otvoriti nogometni stadion ili luku za prihvat, bar u ovim prvim danima nakon požara – rekao nam je Douglas Hermann iz Refocus Media Labs, jedne od manjih međunarodnih organizacija prisutnih na otoku.
Grčki premijer Kyriakos Mitsotakis nakon požara priznao je kako je humanitarno, zdravstveno i sigurnosno stanje u Moriji neodrživo loše, ali o rješenjima ne može govoriti prije konzultacija s Europskom komisijom. Kao kap u moru, premijer Sjeverne Rajne-Vestfalije Armin Laschet iz Demokršćanske unije najavio je da će njegova savezna država prihvatiti tisuću najranjivijih izbjeglica s Lezbosa. Da bi se razumjeli razmjeri katastrofe i uvjeti koji su do nje doveli, važno je istaknuti da je prihvatni centar Moria namijenjen privremenom smještaju tražitelja azila koji čamcima dolaze iz Turske, udaljene samo desetak kilometara od obala Lezbosa. Za stotine tisuća izbjeglica i drugih migranata koji su posljednjih godina pristigli u Europu, upravo je Lezbos bio točka prvog kontakta s europskim tlom, simbolički prijelaz iz jednog svijeta u drugi.
20 tisuća u kampu za 3000
U svibnju 2015. godine Europska komisija predstavila je plan o takozvanim hotspotovima, primarnim registracijskim centrima za ljude koji su morskim putovima pristizali u Grčku i Italiju nadajući se da će njihovim grupiranjem lakše kontrolirati migracijske puteve. Kamp Moria na Lezbosu bila je prvi otvoreni hotspot u Grčkoj, u kojem je izbjeglice trebalo registrirati i proslijediti prema drugim mjestima u Grčkoj ili EU. Sustav je, međutim, brzo kolabirao, ljudi su ostali zaglavljeni na otoku, a Moria se pretvorila u simbol humanitarne katastrofe. Već 2016. godine liječnici bez granica napustili su kamp ističući da ne žele biti sudionici u daljnjem ugrožavanju ljudskih života. Ovoga ljeta broj stanovnika na području kampa zamišljenog za privremeni prihvat 3000 osoba dosegao je nevjerojatnih dvadeset tisuća ljudi, a današnje procjene govore o oko trinaest tisuća. Među njima je najmanje tisuću maloljetnika bez pratnje te oko šest tisuća djece u obiteljima diljem Morije.
Dolazak koronavirusa izazvao je nove probleme u kampu čiji si najveći dijelovi bez tekuće vode i funkcionalnih sanitarija, u kojem je zbog goleme koncentracije ljudi nemoguće održavati fizičku distancu ili poštovati druge preporučene mjere. Svjesni rastuće hostilnosti lokalnog stanovništva i nemogućnosti kontrole virusa u takvim uvjetima, vojna uprava Morije odlučila je potpuno zatvoriti kamp, čime je potaknula val panike i nezadovoljstva koji je samo čekao da eksplodira. Moria je jučer nestala u plamenu, ali sustavno rješenje i dalje se ne nazire.
Treba vas deportirati nazad odakle ste došli