Božićni ručak 2019. u mnogim hrvatskim obiteljima:
„Ovaj Milanović mrzi Hrvatsku i sve što je hrvatsko!“
„Nemoj, ćaća, molim te, a što je to Škoro napravio za tebe i Hrvatsku da si glasao za njega!?“
Božićni ručak 2020. gotovo isto u svakoj hrvatskoj obitelji:
„Nećeš se cijepiti, jesi čula?“
„Zašto?“
„Zato što će te čipirati i mogu te pratiti, znat će što radiš i mogu s tobom što ‘oće.“
„Pa to mogu i sada, imaš i ti mobitel.“
„Nije to isto, pogledaj video koji sam ti posla’ i nemoj se opet praviti pametna.“
Jedan je virus, u jednoj maloj državi, u rekordnom roku prizemna ustaškopartizanska prepucavanja pretvorio u futuristički dramulet i iscrtao neke nove društvene rascjepe. Koplja se, umjesto oko ustaša, komunista, desničara i ljevičara, lome oko cjepiva.
Na jednoj strani su svi oni koji prihvaćaju dominantan znanstveno-politički diskurs koji kaže da je cjepivo spas i jedina karta za izlazak iz pandemijskog ludila. Na drugoj strani su oni koji se boje nuspojava ili su iz niza drugih razloga skeptični prema cjepivu, ali otvoreni su za različite argumente, dok su na samom kraju spektra oni koji rezolutno odbijaju cijepljenje jer su uvjereni da se radi o koordiniranoj globalnoj zavjeri. Krenimo od ovih posljednjih.
Antivakserski pokret dio je šireg društvenog trenda jačanja nepovjerenja u službene autoritete i institucije moći, od politike, preko medija, do akademije i znanstvenih institucija. Taj element sumnje u službeno znanje postoji oduvijek, ali eksplodirao je razvojem društvenih mreža koje su omogućile širenje sadržaja koji često nemaju veze s činjenicama ili služe kao platforma za konstruiranje i promoviranje najrazličitijih teorija zavjere. Osim toga, društvene mreže potaknule su stvaranje takozvanih „soba jeke“, što znači da se korisnici Facebooka, Twittera i drugih mreža izlažu uglavnom stavovima istomišljenika, odnosno onim sadržajima i perspektivama koje su im bliske i koje im ne stvaraju nelagodu ili „kognitivnu disonancu“. Publike na društvenim mrežama spremne su na komunikaciju samo s ideološkim pajdašima, a one koji misle drukčije vide uglavnom kao neprijatelje. Takav angažman u komunikacijskom prostoru prije svega je emotivan i izrazito podložan manipulacijama. To je posebno problematično kod onih koji podržavaju ekstremne teorije ili sumnjaju u općeprihvaćene znanstvene spoznaje i koji, kako pokazuju brojna istraživanja, odbijaju prihvatiti utemeljene dokaze i racionalne argumente koji nisu u skladu s njihovim uvjerenjima. Osim toga, vjerovanje u ekstremne teorije daje pristašama takvih teorija osjećaj pripadnosti nekoj skupini, koja svoj identitet gradi kroz antagonistički odnos prema onim „drugima“, što bi bili više-manje svi koji su dio mainstreama.
Njihovi rituali sastoje se od prikupljanja „dokaza“ za svoje konstrukcije, najčešće pronalaženjem veze ili „smislenog“ obrasca među nepovezanim ili slučajnim stvarima i situacijama, što je poznato kao apofenija. Dobar primjer za to su „ravnozemljaši“, pobornici teorije da je Zemlja ravna ploča, ili qanonovci, koji su mobilizirali silan broj pristaša tvrdeći da je Donald Trump borac protiv sotonističko-pedofilsko-kanibalskog lanca u koji su upleteni svi vodeći demokrati u Americi. Manje su radikalan, ali time još moćniji primjer osporavatelji teze o klimatskim promjenama. Oni su danbrownovskim kombiniranjem činjenica, fikcije i kvaziznanstvenih ideja tezu o nepostojanju klimatskih promjena nametnuli kao jednakovrijednu znanstvenim spoznajama o zagrijavanju planeta. Veliki krimen ovdje je na leđima medija koji su u žaru senzacionalizma upali u klopku „lažne uravnoteženosti“ (bothsideism) što podrazumijeva tendenciju medija, pogotovo tabloida, da znanstvene argumente i neznanstvene tlapnje tretiraju kao dvije ravnopravne strane u raspravi.
Uglavnom, ljude koji se nalaze u spektru radikalnih ideja ili osporavanja znanstvenih teorija i mainstream rješenja teško će se pridobiti za dobrovoljno cijepljenje i oni ne bi trebali biti primarna meta komunikacijskih napora. Komunikacija institucija treba biti prije svega usmjerena prema onima koji su uplašeni ili razumno skeptični i čija se skepsa temelji na logičnim pitanjima poput: kako je cjepivo moglo biti tako brzo razvijeno, kako u ovako kratkom vremenu možemo znati točne nuspojave cjepiva, zašto se trebaju cijepiti oni koji su razvili antitijela, koliko je cijepljenje zaista rizično itd.
Kako, dakle, treba, odnosno ne treba, izgledati komunikacija koja bi smanjila nelagodu, odgovorila na pitanja i potaknula građane na cijepljenje?
Kao prvo, Vlada treba pokrenuti sveobuhvatnu informacijsko-edukacijsku kampanju koja će informirati građane i ponuditi odgovore na sva pitanja, uključujući ona škakljiva. Pritom nemojmo zaboraviti da slogan i oglas nisu kampanja. Kampanja podrazumijeva cjelovitu stratešku komunikaciju, s ciljanim, prilagođenim porukama koje će se komunicirati svim raspoloživim kanalima, uključujući komunikacijsku ofenzivu na društvenim mrežama. Kao drugo, ta kampanja mora biti transparentna i u nju moraju biti uključeni oni kojima građani najviše vjeruju, a to su u ovom slučaju medicinari, liječnici i znanstvenici. Nedavno provedena istraživanja WHO-a pokazala su da usprkos jačanju antivakserskog pokreta velik broj građana i dalje vjeruje liječnicima. Isto tako, istraživanja vezana za pandemiju COVID-19 pokazuju da su građani puno skloniji vjerovati stručnjacima, pogotovo epidemiolozima, nego političarima i da je stručni autoritet liječnika bio ključan u pridobivanju ljudi za mjere koje su im preko noći radikalno ograničile njihova prava i slobode. Važno je znati da je otpor nepovjerljivih građana prema tradicionalnim institucijama, uključujući znanstvenike, puno manji u situacijama koje imaju izravan utjecaj na njihove živote, poput pandemije, za razliku od, recimo, klimatskih promjena koje su za velik broj građana još uvijek apstraktne pa ih je lakše i osporavati. Kao treće, institucije trebaju uložiti puno veći napor u dekonstruiranje lažnih informacija koje u vremenu vizualne komunikacije izgledaju vrlo sugestivno i „činjenično“.
Na kraju, kako ne treba izgledati komunikacija vezana za cijepljenje?
Kao prvo, napadi, intelektualno patroniziranje i vrijeđanje ljudi koji su skeptični prema cijepljenju najgora su moguća taktika koja te ljude može samo odbiti i dodatno učvrstiti u njihovu strahu i otporu. Strah od nepoznatog razumljiv je i opravdan i treba ga eliminirati transparentnim informiranjem i educiranjem, a ne isključivanjem i ponižavanjem. Kao drugo, površnost medija, izvlačenje stvari iz konteksta, trivijalizacija teme i neizostavni senzacionalizam zasigurno ne stimuliraju volju za cijepljenjem. Mediji trebaju znati da su u ovom trenutku ulozi veći od njegova visočanstva klika i dignuti ručnu kad su u pitanju niske tržišne strasti. Politika, s druge strane, treba shvatiti da je komunikacija u situacijama velike katastrofe, kakva je ova, posao koji treba odraditi vrhunski profesionalno i da stihijska krizna improvizacija nikad ne može zamijeniti strateški utemeljenu, proaktivnu komunikaciju.
“Nova rezolucija 2361 Vijeća Europe o Covid-19 potvrđuje da cijepljenje mora biti dobrovoljno te da ljudi, koji se ne žele cijepiti, ne smiju biti diskriminirani! Vidite Čl. 7.3.1 i 7.3.2 Ova vijest ne smije biti prešućivana!”