Da je Hrvatska zemlja čiji građani najmanje vjeruju institucijama vlastite države, nije neka novost. Pokazalo se to u nizu istraživanja na razini EU posljednjih godina, a uzroci tog nepovjerenja već su temeljito elaborirani i uglavnom svima poznati. Prije svega, Hrvati nikad prije nisu imali vlastitu državu, uvijek su se osjećali podređenima, građanima s manje prava od drugih, a ta je činjenica stvorila mentalitet s unaprijed zadanim nepovjerenjem prema institucijama. To su nepovjerenje dodatno pojačala desetljeća socijalizma, s nedodirljivim političkim elitama koje se smjelo kritizirati samo u strogoj tajnosti.
Nakon osamostaljenja Hrvatske, ono je ponovno poraslo zbog kriminalne pretvorbe i privatizacije, iza kojih je uslijedilo snažno socijalno raslojavanje, siromašenje najvećeg dijela stanovništva i naglo bogaćenje pojedinaca. Hrvatski je puk pritom vrlo jasno mogao uočiti kako to raslojavanje nema previše veze s kriterijima tržišta, s poslovnim njuhom ili radnom etikom i sposobnošću pojedinca, nego s njegovom umreženošću s novim političkim elitama. Miljenicima novog poretka pritom se gledalo kroz prste i u slučajevima kada je bilo očito da su do blagostanja došli kriminalnim ili aktivnostima na rubu zakona. Korupcija je bujala gotovo bez ikakva otpora, a spektakularna uhićenja “velikih zvjerki” završila su u dugogodišnjim sudskim postupcima u kojima i dan-danas čekamo pravomoćne presude.
Sve to rezultiralo je krajnjim nepovjerenjem u državu, koje je uvijek kočnica bilo kakvom napretku, a najrazornijim se pokazuje u situacijama velikih kriza i nepogoda s kojima se Hrvatska proteklih godinu dana suočava više nego bilo koja druga zemlja. Uz pandemiju koronavirusa, s kojom se bori cijeli svijet, zadesio nas je prvo proljetni razoran potres u glavnom gradu, a nedavno još jači u okolici Petrinje. Otpočetka je bilo jasno da će nacija emotivnije reagirati na nevolju koja je pogodila sirotinju na demografski i gospodarski opustošenoj Banovini nego na nevolje centra Zagreba, koji, premda i sam broji priličan broj osiromašenih građana, ostatak zemlje uglavnom doživljava kao mjesto glamura i puno većih prilika za osobni probitak.
U pomoć unesrećenima na Banovini zato su istog časa pohrlili ljudi iz svih dijelova Hrvatske koji se, iz već navedenih razloga, nisu pouzdali u to da će pomoć pravodobno stići od države. A država, očito je iz niza izjava koje su uslijedile, nije znala prihvatiti ni ispravno koordinirati zajedništvo koje bi po logici stvari trebalo biti dobrodošlo. Ljudi koje je katastrofalan potres izravno pogodio, koji su izgubili članove obitelji ili susjede, koji su ostali bez krova nad glavom na hladnoći, očekivano su reagirali strahom. Ne treba previše empatije da bi se razumjelo kako se osjeća pacijent u potresom načetoj sisačkoj ili petrinjskoj bolnici koji čeka evakuaciju ili čovjek koji je sa svojom djecom istrčao iz porušene kuće i hitno mu je potreban kakav-takav krov nad glavom ili bar grijalica.
Jednostavno, sasvim sigurno, nije bilo ni novinarima koji su izvještavali u takvim okolnostima pa nije čudo da su u eter odaslane, što utemeljene što neutemeljene, kritike o sporosti i lošem funkcioniranju države. No sve je to vrlo brzo moglo sjesti na svoje mjesto da je Vlada primjereno odgovorila na te kritike. Ali, umjesto da naglase dobro funkcioniranje dijela sustava, objasne ljudima kako ni najbolje organizirana država ne može na terenu odjednom stvoriti tisuću kontejnera, ali i priznaju nesnalaženje dijela institucija i propuste u koordinaciji te obećaju da će popraviti uočene nedostatke, premijer Andrej Plenković i nižerangirani dužnosnici na gotovo svim razinama odlučili su se na obračun s kritičarima.
Prvi su na tapet došli volonteri, konkretno pripadnici navijačkih skupina koje je šef Civilne zaštite optužio da su pijani stvarali nered na terenu. Nastavio je sisačko-moslavački župan kritikom onih koji su se usudili po privatnoj liniji slati kampere i kontejnere ljudima koji su ostali bez doma jer, eto, on sad mora objašnjavati ljudima zašto je njihov susjed dobio kamper, a oni nisu. Da bi se naposljetku sam premijer obrušio na medije, optužujući ih da, u kompletu s oporbom, rade na demontaži države. Bez i najmanje natruhe samokritike, premijer je krenuo u intenzivno traženje unutarnjeg neprijatelja i nije se libio u kamere izjaviti da ima toliko istančane radare i filtre da mu je u tri sekunde jasno tko ima kakvu agendu.
Premijeru je zasmetala činjenica da su mnogi medijski izvještaji s potresom pogođenog područja bili više upravljani emocijom nego razumom. Jedno je, kaže, dojam, a drugo činjenice i njegova je procjena vjerojatno dijelom točna, no opet, tko može od novinara očekivati da isključi emocije kad ispred njega stoji smrznuta bakica čiju je kuću upravo razorio potres? Osim toga, ako su se neki novinari i mediji i prekomjerno oslonili na emocije zanemarujući razum, to će im se vratiti padom povjerenja njihovih čitatelja, slušatelja i gledatelja. Na premijeru definitivno nije da ih uči što bi, kad i kako trebali izvještavati. Plenkovićevi istupi tim su čudniji kad se uzme u obzir da se Vlada istodobno nimalo ne libi igrati na emocije koje potiče promotivnim spotovima kojima prikuplja novac za obnovu razrušene Banovine.
Vlada, dakle, s jedne strane manipulira osjećajima nacije, vjerojatno računajući i da će time dijelom preusmjeriti pogled s propusta na terenu, a s druge strane poziva na hladan razum medija, o čijim je problemima zadnji put sustavno razmišljala 2000., kada je donesena zadnja medijska strategija. Premijeru je, očekivano, iz medija odmah stiglo protupitanje zašto te istančane radare ne aktivira kada su u pitanju marifetluci iz redova njegove stranke, zašto filtre kojima se hvali ne upotrijebi za detektiranje i borbu protiv nepotizma i korupcije.
No, sudeći prema neslužbenim izvještajima sa zadnje sjednice središnjih tijela HDZ-a, ni Plenković ni njegova stranka nisu spremni odustati od katastrofalnog komunikacijskog smjera kojim su krenuli. N1 televizija tako je, pozivajući se na neslužbene izvore, izvijestila da je HDZ-ov doajen Vladimir Šeks na sjednici Predsjedništva ustvrdio da mediji povezani s ljevicom pokušavaju promijeniti ishod rezultata parlamentarnih izbora, a u priču o nezakonitim rabotama u poslijeratnoj obnovi upetljao je, ni više ni manje, nego prvog predsjednika Hrvatske i svoje stranke Franju Tuđmana.
Kriminalizacijom obnove, uvjeren je Šeks, pokušava se kriminalizirati hrvatsku državnost i Tuđmana. Ispada da Šeks misli kako je loša izgradnja u ratu porušenih kuća zapravo bila sustavno planirana te kako je sam Tuđman dirigirao operacijom u kojoj je odlučeno da se, mimo zakona, štedi na armaturi i cementu, što je prilično nevjerojatno s obzirom na činjenicu da nisu sve kuće loše obnovljene i da su mnoge građevinske tvrtke koje su sudjelovale u obnovi valjano i pošteno odradile svoj posao. Još dalje u traženju unutarnjeg neprijatelja navodno je otišla potpredsjednica Europske komisije za demokraciju (!) Dubravka Šuica, koja je mrzitelje i rušitelje svoje stranke pa onda i Vlade i države, izgleda, pronašla u novinarima koji Banovinu uporno zovu Banijom, što je teza nedostojna bilo kakve debate.
Iako je riječ o neslužbenim informacijama, očito je da tijek rasprave na sjednici Predsjedništva HDZ-a nije bio daleko od onog što su iz neslužbenih izvora prenijeli mediji jer se te informacije zasad nitko nije usudio opovrgnuti, vjerojatno zbog bojazni da je netko od stotinjak sudionika online sjednice sve snimio. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković zaključio je tek da je među sudionicima sastanka bila barem jedna budala, no navodne izjave HDZ-ovih dužnosnika nije demantirao. A to da u vrhu vladajuće stranke vjeruju u teoriju da su se mediji bez uporišta u stvarnosti upustili u kritiku Vlade s ciljem da sruše HDZ i na vlast dovedu svoje miljenike poražavajuće je, posebno ako se uopće pomišlja na vraćanje povjerenja građana u institucije.
Za početak, HDZ bi morao biti svjestan da u demokratskom društvu nije nikakav krimen smatrati da je neka stranka loše rješenje i da bi za državu i društvo bilo bolje da je na vlasti netko drugi. HDZ nije država i bilo čije uvjerenje da HDZ nije dobar izbor nikako se ne bi smjelo tumačiti kao napad na državu, barem ne u demokratskom društvu. Dapače, svađa s medijima i još više s narodom koji je pohrlio u pomoć unesrećenim ljudima može rezultirati samo još većim nepovjerenjem u državu ili, kako bi to rekao premijer, demontiranjem povjerenja u institucije.
VIDEO: Posljedice potresa u Petrinji
Osim toga, uopće je pogrešna teza da će ova katastrofa dodatno naštetiti institucijama. Preciznije, pogrešno je poopćavanje, jer su neke institucije pokazale da funkcioniraju i u najtežim okolnostima. Recimo, hitna pomoć i bolnice posao evakuacije i zbrinjavanja unesrećenih i pacijenata koji su otprije ležali na odjelima u Sisku i Petrinji odradile su vrlo kvalitetno. Strah pogođenog stanovništva umanjio je i dolazak vojske, koja je, sa svojom organiziranom strukturom i teškom mehanizacijom odradila i još uvijek radi lavovski posao. Srce su na terenu ostavili i pripadnici HGSS-a, vatrogasci, funkcionirala je i policija... Sve te institucije i prije su uživale znatno veće povjerenje naroda od političkih stranaka, Vlade ili Sabora, a postupanje u ovoj krizi to će povjerenje samo dodatno učvrstiti.
Problem nastaje ondje gdje sam vrh države prepoznaje manjkavosti, ali ne čini ništa da ih otkloni. Nakon petrinjskog potresa mogli smo tako vidjeti dokumente u kojima nadležna ministarstva priznaju da sustav civilne zaštite pati od mnogih nedostataka i nije spreman odgovoriti na katastrofu koja se na kraju, na žalost, i dogodila. To, uostalom, piše i u izvješću MUP-a za 2019. godinu, o čemu je Večernji list pisao, no u međuvremenu se malo toga pomaklo i Vlada bi to trebala priznati i poraditi na otklanjanju tih problema. Svima je jasno i gdje leži samo srce nepovjerenja u institucije. Radi se o korupciji, odnosno izostanku borbe protiv te društvene pošasti. Prst naroda pritom je, kako pokazuju istraživanja, uperen u neefikasno pravosuđe, a njegova neefikasnost u najvećoj mjeri proizlazi iz činjenice da politika nikada nije pokazala iskrenu volju za borbu protiv korupcije.
Najavljivane reforme padale su prije nego što se u njih i krenulo, a pred pravosuđem je sada novi izazov. DORH je počeo istragu poslijeratne obnove, što vodećim političarima dobro dođe za još jedno zaklinjanje u neovisnost institucija, no pitanje je hoće li ta istraga polučiti rezultate ili završiti u još jednom beskrajnom procesu, s obzirom na to da je riječ o kaznenim djelima koja su u najvećem broju već u zastari. A završi li se i ova priča bez valjanog zaključka o krivnji i bez kažnjavanja krivaca, nepovjerenje u državu samo će dodatno porasti. U svemu tome negativan stav premijera, Vladinih i stranačkih dužnosnika prema bilo kakvoj kritici može samo dodatno pojačati dojam o udaljavanju političkih elita od naroda, koji je zapravo temelj nepovjerenja u institucije.
Posebno pogrešno je u odbijanju kritike pozivati se na Franju Tuđmana i stvaranje neovisne Hrvatske, koje samo pokazuje da HDZ pati od kroničnog nerazumijevanja trenutka u kojem se nalazi Hrvatska. Nepovjerenje u institucije najizraženije je u mlađoj populaciji, koja nije svjedočila stvaranju države, ali je itekako svjesna njezina rastakanja. Mladi više od svih osjećaju zatvorenost državnih institucija, uvjereni su da su političke elite privatizirale institucije, što u ovoj populaciji potiče osjećaj isključenosti i beznađa i ubrzava odluke o iseljavanju. A te procese možemo usporiti samo potpunim zaokretom u područjima koja se percipiraju kao žarišta korupcije, ne i naredbom premijera da vjerujemo institucijama.
Hrvatska nažolost nije demokracija već autokratska država u kojoj vlada politička mafija koja krade na sve strane .