Hrvati su neorganizirani kampanjci, no i kreativni improvizatori. Gotovo u pravilu uspijevaju postići nešto kad je najgore. Pa kad su već oni takvi, nije drukčija ni njihova država. I Hrvatska se, u pravilu, ponaša tako, neorganizirano, kampanjski, a kad je nemoguće, improvizira i brzo smišlja kako riješiti probleme. Da ovo nije tek nacionalna mitologija, dokazuje i drugi pokušaj nabave borbene eskadrile, za koji sada postoji vrlo velika vjerojatnost da će napokon uspjeti. Hrvatska je novu borbenu eskadrilu trebala nabaviti još prije minimalno desetak godina, a onda je prije tri-četiri godine pokrenut natječaj za koji se tvrdilo da je to zadnji pokušaj i da iza njega više neće moći biti drugoga. No natječaj je propao i na tom je poslu Plenkovićeva Vlada doživjela fijasko. Ta je lekcija bila bolna i bilo je logično očekivati da Vlada odustane jer se ne želi ponovno opeći i kompromitirati. Kada je pokrenut novi natječaj, u njegov dovršetak vjerovala je tek manjina nepopravljivih optimista. A kada je pukla pandemija, koja je rekordno brzo ispraznila državnu blagajnu, u hepiend s avionima ostali su vjerovati samo najuporniji. I baš su se time stekli uvjeti da u na prvi pogled potpuno nemogućoj situaciji Hrvatska konačno riješi gorući sigurnosni problem.
Natječaj je stigao do svog kraja, ponuditelji su ovih dana predali svoje najbolje i konačne ponude i za otprilike dva mjeseca bit će objavljena odluka Vlade o odabranom avionu. Kako za mnoge kritičare nikad nije vrijeme da se državni novac troši na vojsku, obranu i nabavu skupe borbene eskadrile, može se očekivati puno otpora. Pri tome pravit će se da nemaju osnovna ekonomska znanja ni iskustvo da su i oni skup stan ili novi auto kupovali na dugoročni kredit. Ponašat će se kao da se borbena eskadrila plaća odjednom i da će to potpuno isprazniti ionako praznu državnu blagajnu. Istina je pak sasvim drukčija. Ne samo zato što će Vlada, naravno, dogovoriti nabavu od onog ponuditelja koji će dati minimalno desetogodišnji kredit te poček od godinu-dvije, dakle, dok se ne oporavi blagajna, nego i zbog toga što je sada najbolji trenutak za kupovanje borbenih zrakoplova. Ponuditelja je, naime, mnogo, a kupaca malo. Hrvatskoj borbene zrakoplove žele prodati četiri države i zato spuštaju cijene i moraju, osim novčanih, ponuditi i neke druge pogodnosti. Od ta četiri ponuditelja izraelska ponuda starih rabljenih F-16, s kojih će morati biti skinuta sva ona oprema zbog koje su Hrvati i željeli nabaviti moćni Barak, ima najmanje šansi. Kad već nabavlja eskadrilu, Hrvatska je prelomila i želi nabaviti zrakoplove 21. stoljeća koji će dugo biti najmoćniji u ovom dijelu Europe. Kako Šveđani već dvanaest godina nude isti proizvod, JAS-39 Gripene C/D, i vjerojatno po dosad najpovoljnijoj cijeni, kada bi se Hrvatska odlučila za tu kupnju, dobila bi korektan zrakoplov kojim bi naši piloti i tehničari mogli ovladati u kratkom roku od dvije godine. No taj zrakoplov tehnološki spada u 20. stoljeće, a namjera je Hrvata, da ponovimo, sljedećih 30-ak godina letjeti zrakoplovom ovog stoljeća.
Prema svemu sudeći, u idućih mjesec-dva odvijat će se mrtva utrka između Amerikanaca i Francuza. I tu se ne natječu samo proizvođači i novi američki F-16 Blok 70 i malo korišteni francuski Rafali nego se određuje i vojno-ekonomska te vanjskopolitička pripadnost Hrvatske. Kupi li Hrvatska Rafale, to će značiti još čvršće povezivanje i savezništvo s dvije glavne predvodnice EU, Francuskom i Njemačkom. Te su dvije zemlje motori EU, a postaju to i na vojnom planu, dokaz čega je i zajednički razvoj novog borbenog zrakoplova koji će zamijeniti i Rafale i Eurofightere.
Kupi li Hrvatska američke F-16 Blok 70, to će značiti da se odlučila strateški, vojno više vezati za SAD, poput Slovačke i Bugarske, koje kupuju nove F-16, te Rumunjske, koja je već kupila nekoliko eskadrila starijih F-16. Vojni stručnjaci još uvijek dvoje je li moćniji francuski Rafal ili novi F-16, no činjenica je da većina daje prednost Rafalu, uglavnom i stoga što novi F-16 tek izlazi iz tvornice i nije još nigdje viđen “na djelu”. Odaberemo li Rafale, u roku od dvije godine u njima će moći letjeti obučeni hrvatski piloti i održavati ih naši tehničari. Problem s novim F-16 jest što bi se prvi primjerci, prema tvrdnjama Lockheed Martina, s hrvatskim pilotom na našem nebu mogli pojaviti najranije za četiri godine. Trebalo bi, dakle, naći kakvo međurješenje, jer 2024. prizemljit ćemo zadnje MiG-ove i nećemo više imati čime nadzirati vlastito nebo. Francuski ili američki avion, slatke li brige. Zagorčati izbor može jedino ako i oko toga zaiskri između premijera Plenkovića i predsjednika države Milanovića, no s obzirom na njihove dosadašnje izjave, treba vjerovati da se barem oko toga neće pripetavati.
To je dobra vijest ali Hrvatska svakako mora raspisati natječaj za projektiranje i proizvodnju vlastitih naoružanih dronova.