Prošlo je deset godina otkako je u Haagu izrečena pravomoćna oslobađajuća presuda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Što je prethodilo tim događajima u razgovoru s novinarkom Večernjeg lista Ivom Boban Valečić otkrio je član odvjetničkog tima generala Gotovine, odvjetnik Ivo Farčić.
Je li vam ta pravomoćna oslobađajuća presuda bila očekivana s obzirom na ono što je prethodno utvrdilo prethodno vijeće?
Meni je i u prvom stupnju bila očekivana oslobađajuća presuda, pa se dogodilo suprotno. Moram priznati da sam imao dozu profesionalnog opreza, dozvoljavao sam i drugu mogućnost.
Kako se uopće mogla dogoditi onakva prva presuda? Tu su bile dvije zanimljive konstrukcije. Jedna je bila selektivno i prekomjerno granatiranje, a druga zapovjedna odgovornost. Što je zapravo tada presudilo, jesu li to možda bile drugačije političke okolnosti?
Haag je nevjerojatno velik konglomerat prava i političkih utjecaja i vezanosti svih ljudi koji rade za sud s određenim službama. Sve je to tamo. Naravno, sud postupa legalistički na vrlo visokom nivou. E sad, vi kad gledate te dvije konstrukcije, mi smo u početku imali samo zapovjednu odgovornost, ali UZP (udruženi zločinački pothvat) je nama ušao u optužnicu tek u trećoj izmjeni. Mi smo stalno radili po terenu i u jednom trenutku smo u Srbiji našli dvije osobe koje su tamo živjele, dvije žene, za koje se u optužnici tvrdilo da su ubijene u Oluji. To je bio šok za Carlu del Ponte i nakon toga smo dobili tekst optužnice u koji je ubačen taj UZP.
Kako je uopće moguće da su u optužnici kao mrtve navedene osobe koje su bile žive? To je veliki propust tužiteljstva.
Oni su radili s različitim tijelima koje su utvrđivale te stvari na terenu. Tu je bilo jako puno nepouzdanih informacija koje su stizale s terena, nepouzdanih od strane HHO-a i drugih koji su popisivali. Nevladin sektor je u određenim trenucima poprilično brljao. Od nekoliko desetaka tisuća spaljenih kuća mi smo u suđenju došli do mogućnosti da ih je bilo spaljeno 500. To su strašne razlike između onoga što su oni dobivali s terena i onog što se kasnije realno utvrđivalo u postupku.
Imali su i neke svjedoke koji su u početku tvrdili da su vidjeli stotine tijela i slične stvari? Ipak to nekritički izgleda, da tužiteljstvo prihvati takve dokaze koji nisu provjereni. Je li to bio rezultat političkog pritiska?
Bio je rezultat i političkih pritisaka i političkih interesa, ali i rezultat njihovog načina rada. Oni su realno, haški istražitelji i drugi koji su s njima radili, obilazili te ljude, radili intervjue s njima, snimali ih. Ne možemo reći da ti ljudi njima nisu rekli te stvari, postoje snimke, to su stvarno ljudi govorili, ali pitanje je u kakvim su uvjetima govorili. Pričao sam s čovjekom koji je sada u Hrvatskom saboru, a u jednom trenutku je najprije bio njihov svjedok, a potom njihov osumnjičenik. Saslušavali su ga nekoliko dana, i svaki dan mu je istražitelj koji je radio s njim govorio: „saslušavam vas za sada u svojstvu svjedoka“. Naglasak na ovo „za sada“.
U prvoj presudi je sve to potvrđeno, sve te neprovjerene informacije.
Da, to je stvar ocjene suda. Kad je nama unesen udruženi zločinački pothvat, to je jedan institut koji je bitno širi od instituta koji mi imamo u našem zakonodavstvu, a koji se zove organizacija. Međutim, on ipak ima određene pretpostavke. Da bi vi mogli biti sudionik tog UZP-a morate imati kriminalni doprinos. To znači da čovjek koji bi bio optužen po tome, za njega se moralo ustanoviti da je počinio određena kriminalna ponašanja, dakle postupio protivno propisima.
Zato su oni trebali neku povredu pravila ratovanja za Gotovinu, a to su našli u neselektivnom i prekomjernom granatiranju. Do tada nisu imali mogućnost da ga naznače za sudionika udruženog zločinačkog pothvata. Kad je sudac Alphons Orie kasnije obrazlagao tu odluku o prihvaćanju neselektivnog i prekomjernog granatiranja to je bilo vrlo neuvjerljivo. Mi smo radili s artiljercima i detaljno ih ispitivali te smo putem puno toga naučili. Ono što je prvostupanjski sud prihvatio nije moglo postojati u stvarnosti i zato se i moglo pobiti.
U prvoj presudi je to prihvaćeno, u drugoj nije. Što ste napravili, koje su se okolnosti poklopile da to na kraju padne?
U drugostupanjskom postupku se ne izvode novi dokazi nego se odlučuje o „zakonitosti onoga“. To je bio čupavi posao gdje smo se mi bavili analizom onog što je rečeno i pravilima struke koja su se morala pokrivati. Tu smo uključili još jednog kolegu, švicarskog odvjetnika koji je napisao knjigu o zapovjednoj odgovornosti. Mi smo se na sve strane rastrčali.
Od samog početka bio je dojam da je Gotovina bio odabran za Haag, mislite li da je to bilo tako?
U početku se Haag bavio izvršiteljima na terenu i ono što je procesuirano u nekoliko prvih godina rada su direktni izvršitelji koji su pokrivali teren. Ali onda su u svemu tome krenule i političke zadaće s obzirom da je taj sud bio projekt međunarodne zajednice osnovan i financiran od strane UN-a.
Haag je bio legalistički sud, ali s političkom zadaćom da dovede do trajnog mira na ovim prostorima, to je pisalo u rezoluciji. Kako se to dogodilo? Oni su počeli obuhvaćati sve više i više rangirane dužnosnike. U jednom trenutku, a ja tu nemam potvrdu, to je iz priča i analiza s kolegom, oni su htjeli optužnicom obuhvatiti najviše dužnosnike, međutim svi su umrli i onda je preostao direktni zapovjednik te vojne operacije, a to je bio general Gotovina.
S obzirom na to da je moguće da je Gotovina odabran kao netko tko će pomoći da se izjednači krivnja u ratu, je li moguće da je to razlog zašto je on bio u bijegu?
Ne mogu ja sve govoriti u njegovo ime, ali on je vjerojatno zaključio u jednom trenutku da je životno ugrožen, pogotovo kad su po njega krenuli dolaziti ljudi s dugim cijevima. Kad nekoga treba privesti ili mu uručiti poziv onda po njega dolazi temeljni policajac. Po njega je došla interventna s dugim cijevima. To može jako loše konotacije donijeti i motivirati vas na neke poteze koje inače ne bi napravili.
Znači da je u tom trenutku stekao dojam da država radi protiv njega?
Ne da radi protiv njega, nego da radi protiv njega na neprihvatljiv način. Zašto bi protiv jednog proslavljenog generala dolazili ljudi s dugim cijevima?
Jeste li ikad otkrili zašto se to tako događalo?
Možda je to bila neka pokazna vježba Europi. Imao sam čak i postupke u vezi toga, ali o tome sada ne bi govorio.
Osim postupanja prema samom generalu, vidjelo se i da postoji pritisak na ljude iz njegovog kruga. Jeste li vi to osjetili, jeste li se osobno našli pod mjerama?
Sigurno smo bili pod mjerama. To nisu bile mjere koje je naložio sud, nikad nisam vidio rješenje da je sud donio mjere pratnje ili prisluškivanja telefona. Možda je bilo u jednom trenutku protiv kolege Marina Ivanovića, ali to je bilo kasnije kad je postupak u Haagu već debelo trajao, kad su ga optužili da je prikrivao arhivsku građu. Bit tog prikrivanja arhivske građe je bila da smo išli po terenu, što smo išli, da smo razgovarali sa svjedocima i onda bi nam oni dali dokumentaciju s kojom su raspolagali.
Dakle, radili smo ono što nam je bio posao. Ovdje je bilo optuženo na način da je to predstavljalo arhivsku građu, pa je prvo trebalo biti uloženo u arhiv, pa mi iz arhiva to dobiti. Dakle, konstrukcija van svake pameti. Protiv kolege Ivanovića je u tom postupku sigurno postojala neka mjera, u ovom drugom nisu postojale mjere, dapače, znamo da je Vrhovni sud odbio mjere službama. U javnosti su izlazila izvješća u kojima se spominjalo mene i još neke kolege, a u konačnici sigurno su se ti razgovori pratili, jer je preko tih razgovora i lociran general.
Može li se to smatrati protuzakonitim postupanjem?
Ako nisu imali papire i tako se pokrili onda je nezakonito, da. A i tajne službe su morale imati ovlaštenje Vrhovnog suda i navodno ga nisu dobili.
Znači da su radili samo po zahtjevu svojih korisnika, konkretno predsjednika države i premijera?
Ja ne tvrdim da je to radila SOA. Jedna teza koja se pričala u vrijeme kad je uhićen general Gotovina na Tenerifima, dakle u prosincu 2005. godine, je da taj njegov razgovor nisu ulovile naše, nego strane službe koje su naši pustili na naš teritorij.
Jeste li vi osobno u nekom trenutku bili pod nekim konkretnim pritiskom?
Ja ne mogu reći da sam smatrao da sam životno ugrožen, to nisam smatrao, ali u problemima smo bili, počevši od toga da od početka nismo mogli dobiti nikakve dokumente. Mi smo vodili postupak protiv države i sud je presudio da nam moraju dati dokumente koji nam trebaju za obranu. Druga situacija kad sam morao davati iskaz glavnom državnom odvjetniku je bila kad je jedan bivši hrvatski dužnosnik izašao s intervjuom i rekao da se sastao s generalom Gotovinom u Mostaru, a da smo taj sastanak organizirali Ante Kotromanović i ja. Intervju je izašao dva dana prije nego smo trebali dobiti poziv za početak pregovora za pristupanje Europskoj uniji, koji nakon toga nismo tada dobili. Dužnosnik je bio Jure Kapetanović, bilo je na naslovnici Globusa.
Je li on imao neke skrivene namjere?
Ono što ja mogu sasvim sigurno reći je da mu Kotromanović i ja to nismo dogovorili i da se on nije sastao s Gotovinom. O njegovim motivima ne mogu spekulirati.
Je li vam to smetalo u karijeri, to što ste branili generala Gotovinu, jeste li uz to mogli raditi svoje uobičajene poslove? Neki ljudi za koje se smatra da su bili bliski Gotovini se žale da su u to vrijeme bili u svojevrsnoj izolaciji.
S jedne strane sam bio prisiljen raditi jer sam živio od toga, ali taj posao je bio takav da smo mi 10 sati dnevno radili samo taj predmet. Mi smo napravili poseban ured u kojem smo radili i to je bilo odvojeno od mog odvjetničkog ureda koji je funkcionirao uglavnom bez mene. Napravili smo to zato što smo imali toliko puno zaštićene dokumentacije koja je bila klasificirana oznakama tajnosti da se nismo usudili s tim hodati okolo, nego smo uzeli jedan veliki prostor i sve smo tamo radili. Ja sam se prije tog predmeta jako puno bavio trgovačkim pravom. Kad je počeo taj predmet uglavnom sve one firme koje su morale biti dobre s državom su mi počele otkazivati. Jedna od firmi s kojom sam dalje nastavio raditi je bio Večernji list, ali on je tada već bio privatiziran i nije ovisio o državi. Dakle, to vam nešto govori. Bila je jedna velika državna firma kod koje sam imao 5000 predmeta koja se jednostavno skupila i otkazala mi suradnju.
Radilo se o postupku koji je nosio rizik da se kroz UZP cijeli Domovinski rat promatra kao zločinački pothvat. Od kud onda to odbijanje države da vam da materijale koji su vam bili potrebni za postupak?
Oni su se bojali Haaga i toga da će njihovu pomoć nama proglasiti za nesuradnju s Haagom. Bojali su se tzv. nesuradnje s Haagom.
Da je taj tribunal došao do onog što je htio, što bi to značilo za Hrvatsku?
Katastrofu. To ne možemo ni znati točno sad, ali to bi bilo od financijskih do svih drugih lomova koje bi to izazvalo, teško je to sada izračunati. Politika koja je stajala iza toga nije u svim segmentima transparentna. Ja ne znam sve što se tada događalo, ali bili su tadašnji politički lideri pod pritiskom, ne mogu reći da su nas mrzili jer im nismo bili simpatični.
Na kraju je ipak sve odlično završilo za generale i Hrvatsku. Kako ste doživjeli taj cijeli doček, je li vas to iznenadilo?
Ne mogu reći da me iznenadilo, ali mi je bilo drago zbog te silne emocije.
Je li taj postupak imao utjecaja na vašu daljnju karijeru?
Imam tu jednu medalju i to me vrlo često prati, imam prijatelje s kojima sam surađivao, a za ovo drugo ne vidim da je to utjecalo na karijeru. I dalje sam svaki dan u sudnici, radim otprilike isti posao, s nekim ljudima ponekad pričam o tome i drago im je čuti kako se to radilo. Imam određenih zasluga, ali mi ništa drugo to nije značilo, radim i dalje prašinarski odvjetnički posao.
Da li vam je u vašem radu pomagao i Stjepan Mesić?