Kad su Korejku Jane Jeong Trenku posvojitelji nazvali "odabranom", nisu shvaćali da će se ona zato, ali i zbog laži o svom posvojenju i biološkoj majci, za koju će doznati mnogo godina kasnije, osjećati kao artikl s rasprodaje u robnoj kući, o čemu je pisala u knjigama "Language of Blood" i "Fugitive Visions: An Adoptee's Return to Korea". I susjedi u njezinu bjelačkom konzervativnom gradu u Minnesoti voljeli su je podsjećati koliko su ona i sestra bile sretne što su ih njemački luteranski roditelji spasili iz Koreje.
Susret s očima punim suza
Danas 51-godišnju Trenku, posvojenu kao bebu, američki roditelji su voljeli, ali bez njezine prošlosti, a ona se trudila biti idealna kći. Uvijek pristojna, odlična učenica i pijanistica. I naučena da potisne pitanja o biološkoj majci jer je agencija za posvojenje njezinim roditeljima slagala da ju je neodgovorna samohrana majka napustila. A kada je pronašla pisma biološke majke, zamjerala je posvojiteljima što su učinili malo da joj pomognu da se poveže s biološkom obitelji te su joj samo rekli da ne znaju zašto se majka nije mogla brinuti za nju i sestru, ali da će je vidjeti u raju, što je rezultiralo njezinim otuđenjem od njih. Poslije se ispostavilo da je njezina biološka majka bila izbezumljena jer je kćeri dala na posvojenje zbog muža zlostavljača te je počela nositi psa onako kako Korejci nose djecu, pričvrstivši ga za leđa dekom. Trenka je u svojim 20-ima upoznala biološku majku u Seulu.
Za razliku od sestre, koja je drugim očima gledala na posvojenje i u kontaktu je s američkim roditeljima, ona se 2008. vratila u Južnu Koreju boriti za transparentniji sustav posvajanja. O njoj su izvještavali i CNN i New York Times. Južna Koreja sve do 2005. bila je četvrti najveći izvor posvojenja za američke obitelji prema State Departmentu. U drugoj knjizi Trenka, koja je ostala zaglavljena između dvije kulture, napisala je: "Uništavanje identiteta i povijesti posvojenika nije bilo nimalo osobno. Bilo je jednostavno metodično... Naše korejske majke nisu znale da će posvojenje tako potpuno, tako nepovratno izbrisati ljude koji smo nekoć bili. Naša bi posvojenja uzela naš jezik, našu kulturu, naše obitelji, naša imena, naše datume rođenja, naše državljanstvo i naše identitete u savršeno legalnom procesu. I svijet bi to smatrao dobrotvornim i etičnim."
Trenka se s drugim američkim posvojenicima borila za korejsku reformu posvojenja ističući da je najbolja opcija da djetetu roditelj bude biološki, potom posvojenje unutar države, pa tek onda međudržavno. U Južnoj Koreji je 2012. izglasan novi zakon o posvojenju koji izričito obeshrabruje slanje djece u inozemstvo, a majka ima pravo opozvati posvojenje do šest mjeseci nakon podnošenja zahtjeva. Samo 621 dijete posvojeno je u SAD 2012. u usporedbi s gotovo 1800 tijekom 2002.
I slučaj Trenka pokazuje da su najosjetljivija posvojenja međurasna o kojima su u svijetu napisani brojni tekstovi u uglednim medijima, ali i knjige iz pera posvojene djece baš zato da posvojitelji i institucije koje nadziru posvojenja ne bi ponavljali greške koje su ta djeca osjetila na svojoj koži. Jedna od njih je i nametanje prisilne zahvalnosti djeci što je jedan korejski posvojenik nazvao emocionalnim sakaćenjem. Nitko ne postaje roditeljem radi djeteta nego radi sebe. I nitko ne bi trebao posvajati dijete ako ga nije spreman jednom podržati u potrazi za biološkim roditeljima ako dijete to želi i razumjeti njegova identitetska previranja. Zato donosimo priče odrasle posvojene djece iz svjetskih medija.
Karen Moir posvojila je britanska obitelj 60-ih godina iz Hong Konga.
"Kad sam odrastala, o sebi nisam ni razmišljala kao o Kineskinji", kazala je za Independent Moir koja živi u Londonu. Kada je postala socijalna radnica, pomagala je britanskim posvojenicima da potraže biološke roditelje, što ju je potaknulo da pronađe vlastite jer je znala da nije dovedena iz sirotišta. Karenin posvojitelj kao vojna osoba bio je poslan u Hong Kong, a njezin biološki otac bio je majstor u kvartu njezinih posvojitelja, dok je biološka majka bila njihova domaćica.
"Kada je moja biološka majka zatrudnjela sa mnom, zamolila je moju posvojiteljicu da me povede sa sobom u Englesku jer se već borila s četiri mlade djevojke u jednoj sobi", rekla je. Moir je pisala sudu u Hong Kongu koji je odobrio posvojenje i brzo pronašala biološke roditelje.
"Rečeno mi je da će biti sretni da im pišem, pa i jesam, i tada sam dobila prvo pismo jedne od mojih sestara. Ispostavilo se da imaju još jednu djevojčicu na čemu sam u početku bila prilično zavidna, ali kasnije sam saznala da je njihova situacija bila najgora kad sam se ja rodila", kazala je.
Tri godine poslije ukrcala se na avion za Hong Kong. Biološka obitelj čekala ju je u zračnoj luci očiju punih suza, a Moir je opisala taj trenutak nevjerojatnim unatoč jezičnoj barijeri.
"Sam Hong Kong postao je posebno mjesto za mene i otad sam se vraćala osam puta. Krug je za mene sada zatvoren. Saznanje tko sam učinilo me sigurnijom i zadovoljnijom", rekla je.
Karen Valby, spisateljica iz Austina, s mužem je posvojila Etiopljanku i Afroamerikanku. Za magazin Time pisala je o realnosti odgoja djeteta druge rase, a intervjuirala je brojne posvojenike od 20 do 50 godina. Među njima je bio i Chad Goller-Sojourner, pisac i dramatičar iz Seattlea. Od 5. razreda osnovne škole bio je jedno od dvoje crne djece u razredu i trpio rasističke napade.
"Potrebno je samo da vas jedna ili dvije osobe nazovu c...... da to ostanete. Razlika je u tome što kada se crnu osobu nazove rasističkim imenom ona ode kući i dobije ljubav i podršku od roditelja koji izgledaju poput nje. Otišao sam kući i dobio tu istu ljubav od ljudi koji su izgledali kao moji mučitelji. Ovo je bio početak pokušaja otkrivanja bijelaca. Tko su oni dobri? Tko su loši?" kazao je. Dok je odrastao, bio je okružen bjelačkom kulturom. Ne sjeća se da je crnac ikada pozvan u njegovu kuću. Kad je otišao na koledž, zalijepio je fotografiju svojih norveško-američkih roditelja iza svog identifikacijskog dokumenta kako bi policajci vidjeli sliku kad bi od njega zatražili prometnu dozvolu. Tek kada je prešao na Hunter College u New Yorku počeo je graditi autentični rasni identitet.
"Bilo je to prvi put da mi je moj odraz bio ugodan. Nikad više nisam bio jedini crnac u sobi."
Abigail Scott (21) kineska je posvojenica odrasla sa samohranom majkom u Kaliforniji. Kako bi potaknula vezu svoje jedinice sa zemljom porijekla, majka je bila aktivna u organizaciji "Obitelji djece iz Kine", vodila ju je u Kinu na dvotjedno putovanje s 12 godina, poticala na istraživanje kineske kulture iako Abigail tada nije bila zainteresirana. Nikada nije rekla da želi biti bjelkinja, uvijek se osjećala netipičnom Kineskinjom. Privlačili su je samo bijeli dečki, a većina njezinih prijatelja bili su bijelci. Kad je objavila da je odabrala Boulder Colorado za koledž, neki su prijatelji izrazili zabrinutost.
– "Boulder? Vau, to je stvarno bijelo." Ali samo sam pomislila: "Oh, vidiš s kim sam odrastala, to neće biti važno" – kazala je za Time. Na jednoj od prvih studentskih zabava pijani bijeli dečko prišao joj je i pitao je o programu razmjene studenata. Ljudi su pretpostavili da nije Amerikanka, a ona je pala u depresiju.
Nakon godinu dana telefonskih poziva kući svojoj majci otišla je u Los Angeles gdje studira sociologiju. Za sada prihvaća da zbunjujuće luta između američkog i kineskog identiteta.
"Mislim da će svaki posvojenik neizbježno proći kroz razdoblje u kojem je rasni šok stvaran. To se može dogoditi kada imate 8, 13 ili 28 godina. A kada ste depresivni i osjećate se drugačije, ne želite čuti da je ljubav dovoljna. To je veliko sranje jer ne bih se ovako osjećala da je to istina", kazala je. Njezina majka slušala je njezinu bol i bezuvjetno je voljela.
Posvojenje kao trijada
Dok je odrastala, Angela Tucker osjećala se kao varalica. Izgledala je crno, ali nije se tako osjećala. Posvojili su je bijelci u gradu Bellinghamu u kojem je bilo 88% bijelaca. Ta danas mlada žena je za Washington Post prije dvije godine ispričala da je zato ostala nepovezana s glazbom poput jazza i bluesa prema kojoj je otkrila strast tek u odrasloj dobi. Tucker je osnovala web-stranicu na kojoj se posvojenici mogu prijaviti za virtualno mentorstvo i povezati s drugim posvojenicima. Drži antirasističke radionice za transrasne obitelji i smatra da se veliki dio priče o posvojenju usredotočuje na posvojitelje čije se postupke opisuje kao nesebičnost koja spašava djecu.
"Spasiteljstvo je toliko rasprostranjeno, a zapravo je samo duboko ukorijenjeno uvjerenje da se bijelci mogu bolje brinuti o crncima", kazala je. Želi da bijeli roditelji posvojene djece vode iskrene dijaloge s djecom o rasi. "Posvojenje je jedinstveno jer postoji trijada – posvojenik, posvojitelj i biološki roditelj – a glavno pitanje je tko ima pravo znati što? Čija je to priča?" kaže Tucker.
najveći zločinci su postali najveci borci za sva moguća ljudska prava, ali ne i za nerođene, ali djecu bi posvajali