S Vladom u ostavci i Hrvatskim saborom koji se ne sastaje, najviše državno tijelo „zaduženo“ za ponovno provjeravanje i kreiranje nacionalnih ekonomskih politika – premda ne i za njihovo svakodnevno izvođenje – Ured je predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović.
Točnije, to su predsjedničino Vijeće za gospodarska pitanja te njezin savjetnik za gospodarstvo Marko Jurčić, ujedno i koordinator Vijeća.
A da njihove analize i preporuke za vođenje ekonomskih politika ne bi ostale samo interna stvar njezina Ureda, predsjednica ih je, „kao zalog suradnje“, najprije stavila na raspolaganje premijeru Tihomiru Oreškoviću, danas u ostavci, čim je on stupio na dužnost. Javnosti je to ostalo nepoznato, a predsjednica to nije htjela isticati da se na samom početku mandata nove Vlade ne stvore neki antagonizmi.
No, sljedećih će tjedana Ured te preporuke i objaviti kako bi ih mogli vidjeti svi hrvatski stručnjaci i svi drugi građani. „Možda će poslužiti kao podloga za diskusiju, da u ovome što nam slijedi u nekoliko dolazećih mjeseci skrenemo pozornost na prave teme“, kaže Jurčić.
S Markom Jurčićem razgovaramo u njegovu uredu na Pantovčaku, osunčanom i usred arboretuma, ali opremljenom gotovo asketski, bez traga luksuza i razmetanja. Na novinara je Jurčić prvi put ostavio izvrstan dojam kada je proljetos, kao izaslanik predsjednice, u Opatiji otvarao godišnju konferenciju Tržišta novca.
Ekonomist koji je do sada u državnim poslovima vodio izvršne poslove pa je manje istupao u javnosti, ostavio je dojam promišljenog i upućenog stručnjaka. Ali, vidjelo se odmah i da je drukčiji, više poslovno orijentiran ekonomist, za razliku od svojih prethodnika Zdunića, Radoševića i Cote, koji su bili vrhunski makroekonomisti i u žustroj oporbi prevladavajućim ekonomskim politikama, osobito monetarnoj. No, pokazalo se da Jurčić nije ništa manje kritičan, premda iz nešto drukčijeg stručnog rakursa.
“Imamo stav o Vladinoj politici, ali izbjegavamo javnu konfrontaciju. Pokušavamo biti konstruktivni ili konstruktivno kritični. I predsjednica je često i jasno izražavala kritiku kako prema prošloj tako i prema ovoj Vladi. Mogli smo to vidjeti i u njezinu govoru na Danu poduzetnika HUP-a kada je planirani rast od dva posto kritizirala kao vrlo nizak”, kaže Jurčić i dodaje: “Ne možemo ne biti kritični i prema Vladinim prognozama rasta od samo 2,5 posto i u 2019. godini. Mislim da je to vrlo neambiciozno. Ako provodimo veliki set reformi, a procjenjujemo da će stopa rasta ostati jednako niska, što zapravo očekujemo od tih reformi? Jesu li one zaista stvarne, jesu li učinkovite? Ako je stvar u tome da one u kratkom roku ne mogu imati učinka, to je u redu, ali zašto i za četiri godine očekujemo rast od samo 2,5 posto?“
Opet kaskamo
Jurčić podsjeća da s rastom od samo 2 ili 2,5 posto „mi opet kaskamo, opet zaostajemo“. Netko će možda reći da zemlje zapadne Europe rastu i sporije, ali to je za njih normalno jer one su već na vrlo visokoj razini razvijenosti. A Hrvatsku je pretekla i Rumunjska. Od svih država „nove Europe“ s kojima se uspoređuje, samo Hrvatska danas ima niži BDP po stanovniku nego 2008. „A to nam govori da su sustav i struktura našeg gospodarstva još uvijek loši“, zaključuje Jurčić. Dakako, prognozirane stope rasta nisu uzrok problema, nego posljedica, pa kako to tumači Jurčić?
„Možda je Vlada čuvala samu sebe od prevelikih očekivanja, kao da su se suzdržavali. Iznijeli su plan reformi u kojem su predvidjeli rast od dva posto, da bi već za mjesec dana neki sudionici izvršne vlasti rekli da je moguće rasti i tri posto. Zašto to nisu stavili na papir? Jer, ja mogu komentirati samo ono što je napisano, a po meni te reforme nisu dovoljno jake, nisu dovoljno ambiciozne. Moramo pucati daleko više!“ No, tko je Marko Jurčić? Podrijetlom je iz istog hercegovačkog gradića kao i profesor Ljubo Jurčić, čak su i u daljem rodu. Za sebe Marko Jurčić kaže da su mu uža specijalnost izravna strana ulaganja i kako ih privući. Nakon fakulteta zaposlio se u Privrednoj banci, gdje je dogurao do voditelja tima na razvoju neklasičnih bankovnih proizvoda. Ali, nakon pet godina zaključio je da „on nije za banku i da banka nije za njega“: područje rada „bilo mu je preusko, htio je više širine, više kreativnosti“. Upisao je studij gospodarske diplomacije i zaposlio se u tadašnjoj Agenciji za promicanje izvoza i ulaganja (APIU) i tu se „potpuno našao“.
No, kako kaže, „12 godina rada na izravnim stranim ulaganjima u Hrvatskoj je 12 godina frustracije“. Takve agencije u Hrvatskoj nikada nisu imale društvenu poziciju kakvu su trebale imati, često su bile „s figom u džepu“. Država je davala novac za ljude, za plaće i urede, ali ne i ona sredstva koja su bila potrebna da bi se odradio posao. I zato je Hrvatska bila neuspješna u privlačenju ulaganja. Radeći na brojnim projektima izravnih stranih ulaganja, od Plive do Rockwoola, u agenciji i kao savjetnik kod potpredsjednika Vlade Domagoja Miloševića, Marko Jurčić razvio je tri vlastita „lakmus-papira“ uz pomoć kojih prepoznaje je li netko ozbiljan sugovornik o FDI-ju ili nije, razumije li stvari ili ne. Prvi lakmus su poticaji:
„Ako se kao glavni alat za privlačenje ulaganja ističu poticaji, to znači da se ne zna. Kod kvalitetnih ulaganja koja će otvoriti kvalitetna radna mjesta poticaji nisu ključni, oni su tek jezičac na vagi koji nikoga neće staviti na radar takvih ulagača. A u praksi se pokazuje da ti koji dođu zbog poticaja često odu čim poticaji isteknu. Drugi lakmus za Jurčića je kad političari pod izravnim stranim ulaganjima smatraju i infrastrukturne projekte. „Možda je to tehnički gledano ulaganje, ali gradnja infrastrukture, pogotovo kad je riječ o koncesijama, način je plaćanja izvođača radova. To su projekti za koje se država ne bori, tvrtke će se međusobno boriti da dobiju takav posao. A za pravog ulagača se treba boriti“. Što je za hrvatsku državu prioritetno, pokazuje i iznos novca koji država daje svojim agencijama. Hrvatska turistička zajednica raspolaže s 260 milijuna kuna, od čega je 80 milijuna iz državnog proračuna, Hrvatska gospodarska komora ima 140 milijuna kuna, a iz proračuna ništa, dok Agencija za investicije i konkurentnost (AIK) dobiva samo 13 milijuna kuna. Već kad ga je tadašnji potpredsjednik Vlade za investicije Milošević pozvao da mu godinu dana bude savjetnik, Jurčić je imao plan za izlazak iz državne službe i ulazak u privatni posao.
No, kad ga je predsjednica pozvala za savjetnika, „morao je firmu brzo prebaciti na partnera“. Ipak, nešto manje od četiri godine skupio je i na vjetrometini privatnog biznisa. U Uredu predsjednice sada radi cijelu paletu poslova, od sasvim tehničkih, preko pomaganja poduzetnicima u nekim konkretnim situacijama („sve u skladu s ustavnim mogućnostima Ureda“), do posla koji najviše vole i cijene, a to je utjecanje na ekonomske ciljeve i politike na nacionalnoj razini kroz rad Vijeća za gospodarska pitanja. Vijeće ima 16 članova, trenutačno 14 s obzirom na to da su dva člana ušla u izvršnu vlast i treba ih zamijeniti.
Zanimljivo je da Vijeće ne čine istaknuti stručnjaci, pojedinci ni političari, nego predstavnici najvažnijih ekonomskih institucija: triju komora (poljoprivredne, gospodarske i obrtničke), četiriju udruga (izvoznika, poslodavaca, stranih ulagača i poslovnih anđela), sva četiri ekonomska fakulteta, potom Instituta za turizam te glavni urednici dviju poslovnih novina. „Fokusirali smo se na institucije jer smo njima htjeli pridati snagu, htjeli smo pokazati da hrvatsko društvo ima institucije koje često mogu biti veći autoriteti od političara i da institucije, ako su stručne, treba pitati za određene stvari u društvu“, kaže Marko Jurčić. Vijeće, kaže, radi dosta intenzivno. Sastanke održava svaka tri tjedna, plus sastanke radnih grupa. Obradilo je cijeli niz tema i iznijelo predsjednici preporuke za kreiranje gospodarskih politika. Lani je na njegovu dnevnom redu bilo osam tema, od monetarne politike preko obrazovanja do porezne politike, izvoza, ulaganja.
„Priznajemo si da nismo najpametniji pa, ako imamo neku konkretnu temu, uzmemo stručnjaka i iz neke druge institucije da nam predstavi probleme, a onda kroz rad stručnih skupina dođemo do preporuka za njihovo rješavanje.“ Iz tog posla rodio se cijeli set vrlo konkretnih dokumenata, s vrlo jasnim smjernicama. Koliko su ti dokumenti vrijedni, javnost će moći vidjeti kad uskoro budu objavljeni.
No, za Jurčića tu posao ne završava. Velik dio rada s predsjednicom odnosi se i na gospodarsku diplomaciju. „Ako se sjetimo da je u Slovačku s nama išlo 50-ak predstavnika hrvatskih tvrtki, u Poljsku i više, te da su oni popunili cijeli čarter za Iran, vidi se da su ta naša nastojanja dobro prihvaćena“. Ekonomski tim Ureda predsjednice, a posebno sama predsjednica Grabar-Kitarović „želi te posjete dići na što konkretniju razinu. Ne želimo imati samo političke pozdrave, poruke prijateljstva i dobre suradnje te zaključke da nemamo otvorenih pitanja, nego zaista želimo pomoći u sklapanju konkretnih poslova.“ Nažalost, ono što te poslove koči je što mi u Hrvatskoj, u usporedbi s drugim zemljama u susjedstvu, najčešće nismo usvojili ni ekonomska počela, smatra Jurčić. „Ljudi često govore o izvozu, ali mi se ipak čini da njegovu važnost dovoljno ne shvaćaju. Naše gospodarstvo raste na potrošnji i zaduživanju, a ne na proizvodnji, na izvozu i na konkurentnosti. A stvari su izrazito, izrazito jednostavne…“
Kad je dobro, sve je u redu
Ako želimo imati održivo radno mjesto, ono mora biti konkurentno. A ako želimo biti konkurentni, onda ne možemo proizvoditi samo za hrvatsko tržište. Ekonomija razmjera na razini je naše države nedostižna i moramo ići van – podsjeća predsjedničin savjetnik za ekonomiju. No, hrvatska je „baza“ hrvatskog izvoza jako mala. „Pogledajmo matematiku“, kaže Jurčić. „Izvoz raste čak 11 posto, ali rastu BDP-a od dva posto neto pridonosi možda tek 0,4 postotka. Naš je ukupan izvozni sektor premali. Imamo čak jako puno izravnih stranih ulaganja po glavi stanovnika, ali to su brownfield ulaganja, a kad su i bila greenfield, bila su usmjerena na domaće tržište. Nova banka, novi telekom operater, nova osiguravajuća kuća… samo su crpili našu postojeću proizvodnju, a novu nisu podigli“.
Uzrok toga Jurčić vidi u populističkoj politici prošlih vlada. U razdoblju velikog rasta ona je ljudima osiguravala mir i sve je bilo u redu. Građani su se mogli zadužiti, mogli su trošiti, plaće su rasle, osobito u javnom sektoru, sve je raslo i svi su time bili zadovoljni. Ako je netko rekao da nije dobro, nitko na njega nije obraćao pozornost. Ali, sve to vrijeme rušili smo svoju konkurentnost, a država je trošila resurse na stvari koje su možda imale kratkoročan politički učinak, ali su dugoročno činile štetu.
Država je išla tako daleko da je čak svojim oskudnim sredstvima poticala uvoz. „Svaki poticaj jačanju voznog parka poticaj je uvozu“, ponavlja svoju tezu iz Opatije, „poticaj za kupnju energetski učinkovitih kućanskih aparata zapravo je poticaj uvozu, a ne našoj industriji. Ta je politika bila promašena. S poticajima i subvencijama davali smo ljudima ribu umjesto da ih naučimo da je sami love, osobito da love inovativno i onu najvredniju ribu“.
