Kada se na miru, samo s malim odmakom, pročita transkript Linićeva javnog obračuna s premijerom Milanovićem, iznenada postaje jasno zašto na gospodarskom planu ova vlada nije imala nikakve šanse. Iako se bivši ministar financija prvenstveno bavio niskim udarcima i navodnim prljavštinama ljudi bliskih premijeru, uspio je ipak reći pokoju o gospodarskim aktivnostima Vlade.
Naravno, bile su to teze bez ikakve samokritike. Možda je pomalo nepravedno pored živog i zdravog Milanovića post festum analizirati njegovog kritičara, ali premijerovi učinci su toliko promašeni da je zanimljivo razotkriti pravu dubinu problema: sukob loših ideja temeljenih na lošem razumijevanju situacije s lošijima uz još goru pripremu, organizaciju i provedbu, a sve, naravno, začinjeno neumjesnim soliranjem umjesto timskog djelovanja.
Inu nikada nije razumio
Između ostalog, Linić je kao jedan od ključnih razloga sukoba s premijerom Milanovićem naveo svoju svađu s premijerovim savjetnikom i osobnim prijateljem Sinišom Petrovićem, kojeg je Milanović postavio za predsjednika NO Ine. Linić tvrdi da mu je nakon bijesnog Petrovićeva ispada zbog napada na Molovu politiku u Ini, premijer zabranio daljnje javne napade na Mađare. Navodni povod bila je činjenica da je naplatio 230 milijuna kuna poreza od Ine i to po osnovi postupaka koji su pokrenuti još za vrijeme vlade Jadranke Kosor. Problem s Linićevim tezama o tome kako ga je Petrović preko Milanovića zapravo zaustavio u njegovoj pravedničkoj borbi za razvoj poslovanja Ine, obnovu rafinerija, ulaganje u istraživanja, razvoj trgovačke mreže... leži u tome što Linić i dalje ne gleda na Inu kao na dioničko društvo nego na poduzeće kojim se treba upravljati partijskim direktivama. Istina, država kao suvlasnik ima puno pravo iskazati svoje dioničarske želje koje se mogu podudarati s Linićevima, ali Linić nije formalni predstavnik države u ovom poslu. Isto tako, Linić je uporno u okršaju s Mađarima inzistirao na provođenju svojih vizija iako nije mogao dokumentirati da će one zaista značiti jaču, konkurentniju i profitabilniju kompaniju, a što je, valjda, u konačnici cilj svakom dioničarskom društvu, pa makar i državnom.
Naime, ako se netko zalaže za beskompromisno ulaganje u rafineriju sumnjive ili granične isplativosti, onda je vrlo vjerojatno da osuđuje naftnu kompaniju na snižavanje investicijskih potencijala u možebitnim drugim investicijskim aktivnostima s pretpostavljenom višom razinom profitabilnosti. Zaključno, valja se upitati da li Linić, pa i ministar Vrdoljak koji je ovih dana također objavio sukob s premijerovim savjetnikom Sinišom Petrovićem, zaista mogu razumjeti da Petrović ima zakonom propisane obveze skrbi o interesima dioničarskog društva. Naravno, postoje vrlo ozbiljne indicije da Petrović pri tome nije štitio javne interese Republike Hrvatske kao suvlasnika (što je neviđena katastrofa i osobni problem Milanovića), ali je, pošteno gledajući, pravno upitno da li se ti interesi moraju nužno podudarati s Ininima i što ako su u raskoraku. Linić tu suptilnu granicu nikad nije uspio prepoznati, baš kao ni u većini drugih osjetljivih slučajeva ili procesa s kojima se kao ministar morao baviti. A jedino tako mogu se zaštititi interesi RH u Ini.
Isključivi ekonomski mesija
Uz nesposobnog, inatljivog i spletkama sklonog premijera, Linić je, može se iščitati iz njegova zadnjeg nastupa, osjećao da je njegovo prirodno pravo tumačiti ispravnost ekonomskog puta. Taj 65-godišnjak kao da je u sebi prepoznao glavnog pijevca, svećenika i vojskovođu ekonomske politike. Pri tome je linićevski brzao i pokušavao nametnuti rješenja po kratkom postupku. Najpoznatiji slučaj, koji ga je na kraju i koštao fotelje, predstečajne su nagodbe koje je njegov tim po njegovim pritiskom krojio prebrzo i nepažljivo te ih je pretvorio u izvor pravne nesigurnosti. Linić je vrlo lako zaboravio da ga je izgubljeni premijer pri prvim napadima iz sudskih i ostalih stručnih voda zapravo baš drugarski branio, sprečavajući da štete za pojedine gospodarske subjekte zbog Linićeva brzo skucanog predstečajnog zakona ne budu dublje nego što već jesu.
Linić ni dandanas ne vidi ništa sporno u tome što je nasilno i brzopleto gurao porez na nekretnine. Tumačio je to na zadnjoj presici kao svojevrsnu borbu protiv bogatih, a za siromašne, jer je želio smanjiti davanja na rad te povećati davanja na druge izvore prihoda bogatijih. Na stranu to što Linić zaboravlja da iz sela u kojem vladaju siromasi, bogati moraju pobjeći, bitno je što Linić ni u jednom trenutku nije shvatio (a kamoli priznao) da je svojim agresivnim nastupima “mitario” poslovnu zajednicu, a onda je tu istu preplašenu nakupinu onemoćalih bijesno optuživao zbog neinvestiranja. Također, Linić je ostao ljutit zbog “nerazumijevanja” da je trebalo udariti s dodatnim oporezivanjem drugog dohotka uopće ne shvaćajući da bi tako samo uspješno radio na dodatnom uništavanju preostalog srednjeg sloja. Ne bogataša.
Nemoderan ministar
Ukratko, Linić je svojim istupom samo potvrdio da je tvrd, nemoderan ministar koji je nasrtljivo gurao mjere koje su već kao probni baloni usporavale gospodarske aktivnosti. Potpuno je nevjerojatno da cijela lijeva koalicija ne može za ključne pozicije u vladi naći čovjeka koji bi imao dovoljno znanja, odlučnosti i strpljenja za vođenje promjena. Ne, ne trebaju to biti proračunati kolerici poput Linića koji će svoje svađanje tumačiti kao epske pokušaje promjena. Stalna agresija i svađa karakteristika je ponašanja sa specifičnom psihološkom podlogom, dok su reforme osjetljivi ekonomski proces za koje su možda potrebni agresivni i hrabri, ali takvi koji znaju i razumiju.
Do zaključenja ovog broja premijer je uspio izjaviti tek da je tužan zbog ovakvog raspleta. Tužno je to što, izgleda, nije imao što odgovoriti.
>>Jovanović je opalio po bivšem kolegi jer je svjestan da je najslabija karika
>>Linić: Milanović mora otići. Izvanredni izbori su jedino moguće rješenje!
Hrvati ne vjerujte komunistima ma koliko reformirani bili.