Zapad predvođen Amerikom doživio je u Afganistanu težak poraz. Potresni prizori iz kabulske zračne luke i trijumfalizam talibanskih boraca koji poziraju međunarodnim medijima tek su posljednji čin ove tragedije čiji se epilog davno dao naslutiti. Neugodne slike i tužne ljudske sudbine na zaslonima naših TV prijamnika i pametnih telefona eventualno mogu poslužiti kao podsjetnik da ono što je nekome dugo planirani i čak pomalo predvidljivi šahovski potez, nekome je drugome – malome i bespomoćnome – iznenadni kaos u životu iz kojega se možda neće uspjeti izvući.
Zapad je ovu utakmicu izgubio već u prvom potezu kad je u famoznu „borbu protiv globalnog terorizma“ ugrađen cijeli niz sekundarnih ciljeva – od rasta potrošnje za obranu i dobrobiti vojne industrije do proliferacije nekih drugih, puno manje legalnih, industrija. Moralni je argument izgubljen u toj ranoj fazi pa daljnje moraliziranje – pogotovo ovo na daljinu, iz udobnosti zapadnjačkih salona – više nikoga ne može impresionirati. Možda je neka naivna duša povjerovala da je rat u Afganistanu bilo moguće pobijediti bez potpune suradnje Pakistana, u kojemu su se talibani bili slobodni primiriti dok najveća opasnost ne prođe. Vjerojatno bi se našlo onih kojima nije jasno da je intervencija u Iraku, koja je stvorila prostor za nastanak i rast tzv. Islamske države, dodatno zakomplicirala odnose na Srednjem istoku i u velikoj mjeri spriječila daljnje napore NATO-a u Afganistanu.
Nakon dvadeset godina medijske propagande dio ljudi možebitno živi u uvjerenju da je moguće sagraditi demokraciju bez demosa – građana koji baštine zajednički identitet, temeljne vrijednosti i kolektivno pamćenje, i to u društvu bez ikakve demokratske tradicije. Ali to jednostavno nije moguće, što se potvrđuje i u drugim državama koje su na kartu ucrtane kolonijalističkim ravnalom, poput Iraka i Sirije. Odlaskom čizme, neovisno pripadala ona lokalnom diktatoru ili američkim vojnicima, otišao je i svaki privid normalnosti i stabilnosti. Iako su godine, a ponegdje i desetljeća, takvog privida neosporno pozitivno utjecale na ljudske živote, i dalje je to bio samo privid. Da toga ljudi na zapadu u određenoj mjeri još uvijek nisu svjesni, vidi se po dominantnom narativu koji prati povlačenje zapadnih snaga iz Afganistana.
Glavno je pitanje što će biti s djevojčicama i ženama pod talibanskom vlašću i zašto njihovi muškarci nisu spremni umrijeti na braniku temeljnih ljudskih prava i vrijednosti. Naših vrijednosti. I u tome zapravo leži odgovor – naše vrijednosti nisu i njihove niti će oni za njih ginuti. A zašto bi onda naši vojnici ginuli? Kršćanski je pomoći ljudima u nevolji i u tome zapadnjački intervencionizam opetovano pronalazi svoju moralnu podlogu i biračku potporu. No bez osnovnog preduvjeta, a to je da postoji svijest ugroženoga da mu je pomoć doista potrebna, ruka pružena u najboljoj namjeri djeluje prijetvorno i invazivno. Da su žitelji Afganistana, koje često pogrešno nazivamo „afganistanskim narodom“, jer radi se o mnogobrojnim etničkim skupinama bez zajedničkog identiteta, željeli živjeti kao mi, imali su dva desetljeća zapadnjačke pomoći u vidu ljudstva, opreme i edukacije da se pokrenu u tom smjeru. To možda nije dovoljno vremena za izgradnju punokrvnog demokratskog društva, ali jest za pozitivne promjene koje su, u ovom konkretnom slučaju, bile minimalne. Potvrđuje to i činjenica da se cijela država, bez previše otpora, u svega nekoliko tjedana vratila na stare postavke. Afganistanski slučaj neće, nažalost, ostati izoliran. Zapadnjačke vrijednosti globalno su na sve manjoj cijeni, a jačanje kineskog utjecaja u trećim zemljama dodatno pojačava dojam da je Zapad na svome zalasku. Potvrđuju to i problemi s integracijom useljenika koji rado prihvaćaju materijalne nagrade koje nude razvijene europske države, ali ne i njihove temeljne vrijednosti i kulturu.
Postavlja se stoga pitanje kako je netko mislio Afganistanca u Kandaharu privoljeti da prihvati zapadnjačke vrijednosti ako na to nije spreman ni onaj koji živi u Berlinu. Ako su nam prava žena toliko važna, zašto nismo više napravili za emancipaciju useljenica iz trećeg svijeta u vlastitome dvorištu? Zašto dopuštamo da u Europi preživljavaju – točnije, da se u nju uvoze – prakse koje u Afganistanu smatramo neprihvatljivima? Izbjeglički val koji se očekuje u sljedećim mjesecima, a na koji se EU navodno priprema, taj će problem samo pogoršati. Kao što je rekao direktor Frontexa, europske agencije za graničnu i obalnu stražu, migrante iz Afganistana ne možemo vraćati talibanima – što u prijevodu znači da ćemo ih primiti uz jamstvo da će, prilagodili se našem načinu života ili ne, oni ovdje ostati. To integraciju čini praktički nemogućom iako je ona, zbog modernih komunikacijskih tehnologija i široke dostupnosti globalizirane zapadnjačke kulture, trebala biti lakša nego ikad jer je prosječnom imigrantu kulturološki šok po dolasku u Europu danas sigurno manji nego prije nekoliko desetljeća. No događa se upravo suprotno i integracija je sve sporija i neuspješnija. Glavni je razlog tog neuspjeha upravo to što od novih imigranata nitko ni ne traži da se u potpunosti integriraju, već im se tolerira zadržavanje vlastitog sustava vrijednosti, vrlo često nespojivog sa zapadnom demokracijom.
Drugi je razlog to što je sustav vrijednosti koji bi imigranti trebali preuzeti sve manje jasan i blizak ljudskoj prirodi jer su moralni relativizam i kulturni samoprijezir poharali zapadnu civilizaciju. „Krivnja bijelog čovjeka“ koju se sustavno nameće dodatno je pridonijela tome da imigranti iz Azije i Afrike izvor zapadnjačkog bogatstva i globalne superiornosti ne vide u sustavu vrijednosti koji baštine zapadne zemlje, već isključivo u nepravdi i pljački koju su one nekad u povijesti počinile nad drugima. Ako je prosperitet Zapada tek plod povijesnih okolnosti ili bolje geografske pozicije, onda je logično da netko pomisli kako pukim preseljenjem, bez vrijednosnog zaokreta, i on može sudjelovati u raspodjeli tog bogatstva. Kriza zapadnog identiteta stvorila je i krizu lidera pa tako danas najmoćniju svjetsku civilizaciju vode ljudi koji su nekadašnjim vođama mogli biti samo bezlični pomoćnici, oni koje nitko ne primijeti kad uđu u prostoriju ni zapamti na fotografijama.
Danas se tu bezličnost nagrađuje, dapače, cijeli je politički sustav usmjeren u proizvodnju neslanih tipova ispeglanih životopisa koji vlastita uvjerenja dobiju napismeno od stručnjaka svake fele u predizbornoj kampanji. Tako smo došli do toga da Ameriku vodi predsjednik u poluvegetativnom stanju, izabran kao fasada koja je američke birače trebala podsjetiti na „dobra stara vremena“ kad je bilo manje svađa i podjela. Ali iza tog šarma, kao i u slučaju središta Zagreba, nema prave armature pa je nakon prvog većeg potresa predsjednik završio s crvenom naljepnicom iako će mu liberalni američki mediji preko veze pokušati isposlovati žutu, barem do sljedećih izbora.
Obnova će i u ovom slučaju malo pričekati dok se ne slegne tezgarenje jeftinim emocijama, praćeno besplodnim političkim prepucavanjem, a u to vrijeme Kinezi „delaju“ i jačaju svoju geopolitičku poziciju inicijativom „Pojas i put“. Često se zaboravlja da su se globalne okolnosti znatno promijenile u ovih dvadeset godina prisutnosti NATO-a u Afganistanu. Nakon iscrpljujućeg rata ili višegodišnje krize u nekom dijelu svijeta, Zapad je nekad bio jedini dovoljno dobro diplomatski, logistički i financijski potkovan da potakne novi investicijski val kojim se kupovao politički utjecaj. Danas tog monopola više nema i to će se najbolje vidjeti upravo na primjeru Afganistana.
Talibani, naravno, s time računaju i svjesni su da je njihova pozicija danas drukčija nego na prijelazu tisućljeća. Zapad si ne može dopustiti da se čak ni oni s kojima je do jučer ratovao u potpunosti okrenu Kinezima. Pogotovo što se radi o zemlji na strateški vrlo važnom položaju i s bogatim zalihama vrijednih minerala, čija se vrijednost procjenjuje na bilijun dolara. Kad se malo slegne prašina i osuše suze prolivene zbog ženskih prava, Zapad će s onima koji su desetljećima portretirani kao najveći ljudski talog uredno poslovati, a ovi će – eto, zbog boljeg dojma i lakšeg poslovanja – u nekim sitnicama popustiti. Nasljeđe dvadesetogodišnje prisutnosti snaga NATO-a u Afganistanu na kraju neće biti reformirano prosperitetno društvo, nego „reformirani“ bogati talibani.
Ovo je prvi dobar clanak u Vecernjem unatrag tri godine. Autor ce vjerojatno dobiti otkaz jer odudara od uređivacke politike