Iole pragmatični mladenci mjesecima, a neki i godinu dana unaprijed imaju razrađen plan svoje svadbe – kako će izgledati svečanost, gdje će se okupiti uzvanici, što će jesti i tko će im pjevati. E sad zamislite državu pred kojom se za nešto više od dva mjeseca nalazi najvažniji događaj od njezina međunarodnog priznanja, koji bi trebao okupiti najveće europske i svjetske uglednike, a ona nema pojma ni kako će to obilježiti, ni što će gostima ponuditi. Jasno, riječ je o ulasku Hrvatske u svojevrsni poligamijski brak sa 27 europskih država u sklopu Europske unije. To je nedvojbeno povijesna prekretnica, kakvima se svjedoči obično jedanput u životu. Koliko god voljeli ili mrzili Europsku uniju, činjenica je da smo, nakon mnogobrojnih prepreka, dogurali i do statusa punopravne članice te da će se nakon dugo vremena cjelokupna svjetska pozornost fokusirati samo na jednu zemlju. Podsjetimo, susjedna Slovenija svjetla pozornice morala je dijeliti s čak devet drugih tranzicijskih država koje su 2004. postale članice EU. A s obzirom na to da je ulazak nove članice jedina dobra vijest koja nakon dugo vremena stiže iz Bruxellesa (opterećenog krizama, ali i sve glasnijim namjerama nekih država da napuste tu zajednicu) očito će globalni mediji imati puno posla da kažu svijetu tko je Hrvatska, zašto je zaslužila članstvo te što će Hrvati donijeti u EU. Isto tako nema dvojbe da će te ljetne nedjelje 30. lipnja i dan poslije, kad sve postaje službeno, Hrvatska biti udarna tema na svim europskim televizijama. Takvu pozornost ne mogu platiti ni države bogatije od naše. Ali da bismo imali koristi od te pozornosti, svijetu bismo morali odaslati jedinstvenu, upečatljivu i nadasve atraktivnu priču o sebi samima.
Međutim, pita li se itko u hrvatskoj Vladi kakvu će to sliku svjetske televizije emitirati iz Hrvatske? Hoćemo li im ponuditi protokolarna rukovanja s Markova trga, koncert klasične glazbe na Jelačić-placu i stereotipni vatromet ili ćemo iskoristiti ovaj povijesni događaj da im pokažemo raznovrsnost naše kulturne i povijesne baštine, šarm mora i otoka u to doba godine i naše najtalentiranije izvođače!? Hoćemo li taj događaj odraditi onako šlampavo kako obično obilježavamo Dan državnosti ili ćemo unijeti dozu kreativnosti i inovativnosti kako bismo pokazali svijetu da Hrvati stoljećima igraju u prvoj ligi kako u znanosti, tako i u umjetnosti!?
PRESKOČENI \"EVENT MENADŽERI\"?
Ako je suditi po ozbiljnosti kojom naša Vlada pristupa ovom događaju, i te kako imamo pravo na zabrinutost, a svi oni koji svojim talentima, znanjem i vještinama fasciniraju kreativni svijet, mogli bi se malo i zastidjeti zemlje koju su ponosno predstavljali. Naime, nakon mjeseci iščekivanja da se konačno započne s organizacijom, na čelo odbora je postavljen, ni manje ni više, već premijerov šef kabineta Tomislav Saucha. Dok su druge europske države ovaj iznimno zahtjevan zadatak povjeravale vrsnim \"event menadžerima\", ljudima s golemim iskustvom u promociji nacionalnog identiteta i međunarodnim organizacijskim sposobnostima, izgleda da će se ovaj mladi SDP-ovac morati baviti organizacijom tog međunarodnog spektakla između premijerovih protokolarnih posjeta i dogovaranja radnih ručaka. Navodno je tek nedavno sastavljen popis uzvanika iako strani diplomati već mjesecima požuruju hrvatske državne institucije da se konačno izjasne trebaju li njihovi premijeri i predsjednici rezervirati posjet Zagrebu i što ih ovdje očekuje. Po novinama čitamo da Vlada još traži redatelja ceremonije budući da su oni koji imaju iskustva s takvim događajima navodno odbili angažman kad su shvatili kako politika uskogrudno i stereotipno zamišlja taj događaj te koliko se boji bilo kakve kreativnosti.
Žalosno je što naše državne institucije nemaju znanja, sluha ni smisla za korištenje hrvatske kreativne industrije, a ponajprije popularne kulture u stvaranju imidža Hrvatske u svijetu. Možda je netko od odgovornih gledao otvaranje Olimpijskih igara u Londonu, koje su bile školski primjer kako cijelom svijetu na atraktivan način \"prodati\" svoju kulturu i povijest. Simpatično su podsjetili da je njihova nacija darovala svijetu Beatlese, Stonese, Freddyja Mercuryja i Davida Bowieja, ali i Mr. Beana, Jamesa Bonda, Mary Poppins i Harryja Pottera. Bilo je ondje mjesta i za Davida Beckhama, ali i kraljicu Elizabetu, koja je unatoč svojim konzervativnim stajalištima dopustila da se poigraju s njezinim likom u sceni s agentom 007. Baš me zanima hoće li u ceremoniji predstavljanja Hrvatske svojim budućim susjedima biti mjesta za primjerice Nikolu Teslu, Ruđera Boškovića, Marka Marulića ili pak besmrtnog šegrta Hlapića koji ovih dana slavi stotu obljetnicu rođenja. Hoće li nam svirati inozemni filharmoničari inozemne skladatelje ili će svoje mjesto u svečanosti pronaći možda Sorkočević, Lisinski, Zajc, Gotovac ili Papandopulo? Hoćemo li uspjeti pokazati nešto od svoga znanja pa goste možda provozati u ekološki prihvatljivom električnom automobilu ili će ovaj događaj građani zapamtiti uglavnom po blokadama prometa po zagrebačkim ulicama zbog inozemnih gostiju? Vrijeme je da shvatimo kako je kreativna industrija jedan od najvećih izvoznih proizvoda uspješnih država te konačno prezentiramo naprednu i kreativnu Hrvatsku, ne samo našim gostima nego i stanovnicima europskih država. Zašto onda u europske prijestolnice masovnije ne šaljemo naše klape, umjetnike, književnike, dizajnere i filmaše, a u Zagreb ne pozovemo predstavnike njihove kreativne industrije koji bi nam nedvojbeno htjeli pokazati komadić Europe u koju ulazimo? Tko je odgovoran što se tih dana na svim europskim javnim televizijama neće vrtjeti hrvatski filmovi i dokumentarci o našoj povijesti, prirodi i kulturi, a na radijskim postajama svirati hrvatska glazba? Možda će se netko u Vladi pozvati na krizu i besparicu. Ali nažalost češće je problem u bezidejnosti, lijenosti i nestručnosti nego u novcu.
KOLIKO KOŠTA PICASSO
Ne dvojim da se puno toga moglo odraditi potpuno besplatno kroz bilateralne odnose i da bi se mnogi umjetnici odazvali samo da su dobili priliku. A kad smo već kod novca, vrijedi podsjetiti da se u Zagrebu upravo održava velebna Picassova izložba. – Nema veće izložbe i ljepšeg načina kojim ćemo obilježiti ulazak Hrvatske u Europu od izložbe Picassa u Zagrebu – svojedobno je izjavila ravnateljica Klovićevih dvora Marina Viculin. Ne želim polemizirati trebamo li baš Picassom obilježavati svoj ulazak u EU, ali imajući u vidu aktualnu krizu i činjenicu da ova izložba košta više od milijun i pol eura, s pravom se nameće pitanje – koliko smo izložbi hrvatskih umjetnika ili pak koncerata hrvatskih skladatelja i izvođača mogli organizirati za taj novac? Naš Lado, Zagrebačka filharmonija, mladi čelisti Šulić i Hauser, proslavljeni pijanist Ivo Pogorelić, Maksim Mrvica ili naše klape mogli su obići pola Europe i tako pokazati naše kulturne dosege. No to je ipak prezahtjevno za našu Vladu koja očito ne zna što je javna diplomacija i koja stereotipno razmišlja o tome kako će 1. srpnja otvoriti šampanjac i samozadovoljno nazdraviti europskim kolegama, dok će se narod valjda uz pivo veseliti na gradskim trgovima. Za naše umjetnike i stručnjake, velikane, kulturnu i povijesnu baštinu, naš nacionalni ponos i neiskorištene mogućnosti državne promocije očito nikog nije briga.
