Dok svijet u tehnološkom i znanstvenom smislu nezaustavljivo juri naprijed, dok 85 najbogatijih ljudi posjeduje jednako bogatstvo kao i 3,5 milijardi najsiromašnijih građana svijeta, a ebola prerasta u pravi problem tek kad zaprijeti Europi i SAD-u, ključna etička i bioetička pitanja današnjice izbijaju u prvi plan. No, kao društvo smo sve dalje od Kantova razmišljanja "Djeluj tako da tretiraš ljude, kako sebe tako i druge, uvijek kao cilj, a nikad kao sredstvo". O aktualnim etičkim i bioetičkim pitanjima, pozitivnim i negativnim stranama kloniranja, eutanazije, surogat majčinstva, odnosa prema siromašnima i imigrantima... razgovarali smo s troje znanstvenika.
Moguće zloporabe
Predstojnica Katedre za filozofiju i sociologiju zagrebačkog Učiteljskoga fakulteta doc. dr. sc. Katica Knezović, na pitanje što misli o kloniranju, odgovara:
– Nedavno je predsjednica njemačkoga etičkog povjerenstva Christiane Woopen govorila o mogućnosti kloniranja ljudi, koja postaje i tehnički izgledna. Istraživačima je uspjelo u pokusima na životinjama stanice kože ili tkiva preoblikovati i iz njih dobiti sve stanične strukture. Reprogramiranjem stanica uspjelo im je uz pomoć biomolekula proizvesti jajne stanice i spermije od istog darovatelja, oploditi ih i pustiti da se razviju u nov organizam sposoban za život. Činjenica da se uspijeva iz stanica odraslog organizma, svejedno muškoga ili ženskoga spola, razviti novi organizam, bez potrebe za organizmom drugog spola, otvara nova etička pitanja. Teoretski, uz pomoć kemijskih zahvata svaki spol može sam iz stanice kože stvoriti potomstvo. Budući da je to već uspjelo na životinjama, ne može se isključiti i primjena na ljudima – kaže Knezović.
U Japanu je nedavno, navodi, 70-godišnjakinji za poboljšanje vida ugrađen u oko implantat razvijen iz stanice njezine kože.
– Primjena takvih tehnika može se očekivati u reproduktivnoj medicini neplodnih ili istospolnih parova da dobiju djecu genetski srodnu s oba roditelja. Mimo svih etičkih rasprava o početku života, ove mogućnosti otvaraju nova etička pitanja o tomu što je prirodno, a što umjetno u začetku ljudskoga života. Kakve to posljedice ima za čovječanstvo kad se u stvaranju života gubi ili napušta razlikovanje spolova – pita se Knezović.
Za prof. dr. sc Amira Muzura, pročelnika Katedre za društvene i humanističke znanosti u medicini na Medicinskom fakultetu u Rijeci, kloniranje ima pozitivnu i negativnu stranu.
– Pozitivna strana kloniranja je mogućnost kontrolirane i proizvoljne proizvodnje ljudskih tkiva i organa koji mogu biti iskorišteni u pokusima s lijekovima, transplantaciji, u terapijske svrhe. Negativna strana je moguća zloporaba, kreiranje jedinki sa zdravstvenim problemima koje nije moguće anticipirati, pa i himeroidnih (čudovišnih, op.a) jedinki. To vrijedi i za genetički inženjering jer je fantastična njegova uporaba u liječenju, ali zabrinjavaju slutnje o njegovoj upotrebi kao biološkom oružju – ističe Muzur. Za eutanaziju kaže da je najtipičnije bioetičko pitanje jer razotkriva naše neznanje o temeljnom pitanju ljudske egzistencije – granicama života.
– Ovisno o vjerskim i kulturnim afinitetima, može se dati prednost kvaliteti života, slobodi odabira pojedinca, odnosno poštovati po svaku cijenu svetost života. U mnogim je sredinama odraslima prepušteno odlučivanje o vlastitom kraćenju života. Kad se radi o djeci, razmatranje postaje složenije. U Nizozemskoj je tzv. Groningenškim protokolom propisano u kojim slučajevima roditelji mogu za djecu odabrati smrt. Kod nas ni zakon ni etički kodeksi ne odobravaju eutanaziju iako je vjerojatno da se pasivna eutanazija ("skidanje s aparata") događa češće nego što mislimo – secira Muzur znanstveno neutralno pitanje eutanazije. Na upit kakav je njegov osobni stav prema eutanaziji, osobito prema eutanaziji djece, nije se ustručavao reći: – Eutanazija mi se čini prihvatljivom, s time da se pažljivo regulira mogućnost zloporabe, odnosno mogućnost da se ona nekome nametne. Pitanje eutanazije u djece je najteže. Vjerujem da bi eutanaziju djece mogla opravdati samo dokazano nerješiva, mjerljiva fizička bol.
Knezović eutanaziju, pak, smatra kapitulacijom pred nesnosnom boli tijela i duha koju pojedinac trpi, dodajući da je nerijetko izazvana i društvenim odnosom prema tom pojedincu.
– U Belgiji je lani više od 1800 ljudi zatražilo okončanje života. Nedavno su i najveći zagovornici eutanazije ostali zaprepašteni posljedicama odluke belgijskog suda da dopusti eutanaziju zatvoreniku koji je 30 godina u zatvoru i koji, tvrdio je, trpi nesnosnu psihičku bol. Belgijske vlasti nisu mu mogle osigurati primjerenu pomoć pa mu je u dogovoru s njegovim odvjetnikom dopuštena eutanazija. Potom je, pozivajući se na tu odluku, 15 zatvorenika tražilo eutanaziju, radije nego da izdržavaju duge kazne. Hospiciji, palijativna medicina, ublažavanje boli pokušavaju biti protuteža eutanaziji. Upečatljiva je riječ bivšeg bečkog nadbiskupa, kardinala Franza Königa, koji je rekao da bi čovjek trebao umrijeti na rukama, a ne po rukama svojih bližnjih – kaže Knezović.
Surogat majčinstvo za Muzura je rješenje za neplodne parove da iskuse roditeljstvo i jedno od najaktualnijih pitanja bioetike danas.
– Zloporabe o kojima slušamo – "iznajmljivanje" tijela za uzgoj ljudskog ploda – nisu novost. U zemljama u kojima se organi za transplantaciju kupuju i prodaju, vidimo trajnije i ireverzibilne posljedice sakaćenja tijela. Na zakonodavcu je da mudro regulira slučajeve kada je zamjensko majčinstvo dopušteno, a kada ne i kakva su prava osoba koje "naručuju" dijete, a kakva zamjenske majke koju treba štititi od rizika trudnoće i porođaja, i od povrede njena dostojanstva. Situacija koja se nedavno pojavila s odbijanjem jednog para "naručitelja" djeteta da preuzmu dijete rođeno s teškoćama u razvoju mora se izbjeći – smatra Muzur.
Dr. sc. Hrvoje Jurić, izvanredni prof. na Odsjeku za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, među ključna etička pitanja izdvaja pitanja povezana s napretkom biotehnologije i medicine, ekološka, te čitav niz pitanja koja su povezana s razvojem kapitalizma i demokracije, a koja treba razmatrati i kao etička pitanja. Neoliberalistička kapitalistička ekonomija, navodi, počiva na maksimiranju profita i minimaliziranju radničkih i ljudskih prava, a demokratski karakter liberalne demokracije sve je upitniji.
– Kao glavne probleme vidim one koji nisu "bombastični" i u fokusu znanstveno-stručnih i javnih rasprava, kao što su: zloupotreba genetskih informacija radi kontrole pojedinaca i populacija, utjecaj farmaceutske industrije na medicinu, komercijalizacija sustava zdravstvene skrbi – drži Jurić.
Rad za nekolicinu
Kad je riječ o ekološkim pitanjima, ističe rapidno uništavanje okoliša, zagađenje i iscrpljivanje vitalnih prirodnih resursa, biogenetičke manipulacije poput proizvodnje i masovne upotrebe genetički izmijenjenih usjeva te industrijalizirani sistem iskorištavanja, mučenja i ubijanja životinja s nezamislivim brojkama i užasavajućim metodama koje se koriste.
I Knezović smatra da ne smijemo zatvarati oči pred sve većim uništavanjem okoliša bez kojega nam nestaje temeljna podloga života i opstanka.
– Etički je upitno kako se primjenjuje genetički inženjering u proizvodnji hrane, osobito u biljnoj kao podlozi hranidbenog lanca i ljudi i životinja. Odnos prema tlu, vodi, bioraznolikosti, uporabi agrotehničkih mjera poljoprivredne proizvodnje i oplemenjivanja bilja čovjekova je odgovornost prema sadašnjim i budućim naraštajima. Nikakvo maksimiranje dobiti ne može odvagnuti ireverzibilne posljedice ljudskoga zadiranja u okoliš. Načelo održivog razvitka mora biti nit vodilja svakog zakonodavca u osiguravanju opstanka čovječanstva – ističe Knezović.
Međunarodna organizacija Oxfam, koja se bori protiv siromaštva i nejednakosti u svijetu, ove je godine u izvješću "Raditi za nekolicinu" navela da 85 najbogatijih ljudi posjeduje jednako bogatstvo kao i 3,5 milijardi najsiromašnijih građana svijeta!
Stoga Jurić napominje: – Siromaštvo ne bismo smjeli promatrati samo kroz nerazmjer između životnog standarda zemalja "prvog", "drugog" i "trećeg svijeta", jer se zbiva rastuće osiromašenje stanovništva i u najrazvijenijim zemljama, a jaz između bogatih i siromašnih sve je veći ne samo na globalnoj nego i na lokalnim i nacionalnim razinama. Siromaštvo nije samo individualni problem, koji bi se mogao rješavati palijativnim mjerama, nego strukturni koji se tiče naravi vladajućeg ekonomsko-političkog sistema. Usudio bih se čak reći da održavanje omjera bogatih i siromašnih na svjetskoj razini nije slučajno te da je usklađeno s razvojem kapitalizma. Sve je veći problem imigranata koji, gonjeni siromaštvom i drugim razlozima, na različite, uglavnom ilegalne načine dolaze iz zemalja tzv. Trećeg svijeta u razvijenije zemlje, poput zemalja EU – napominje Jurić. Svjestan je da su djelokrug i moć (bio)etike ograničeni i da (bio)etički pristup treba biti nadograđivan javnim, socijalno-političkim angažmanom. No, je li to moćnicima svijeta u interesu?
>> Prijavila je svog psa na natječaj pa su joj ga klonirali
Ako hrvatski znanstvenici na to upozoravaju, onda je stvarno opasno!