Kako danas žive maleni koji su krivnjom roditelja postali nesretna
djeca iz crnih kronika? Čija je tragedija veća, dvogodišnjaka kojem je
otac Tomislav Jakopović ubio majku ispred Doma za nezbrinutu djecu u
Nazorovoj ili 11-godišnjeg sina Ane Magaš?
Sin Ane Magaš živi u uglednoj zadarskoj obitelji, ima djeda, baku i
majku, koja će jednom izići iz zatvora.
Malom Tomislavu roditelji su mrtvi, ali on ima priliku za novi život.
Više ne živi u Domu u Nazorovoj jer je, doznajemo, odlukom suda,
nedavno posvojen. Ni jedna ni druga njegova baka ne znaju gdje živi, ne
viđaju ga i nemaju mu prigodu reći nijednu ružnu riječ protiv mrtvih
roditelja. Ako se to čini okrutnim prema bakama, treba dodati da ga ni
jedna ni druga nisu posjećivale u Domu u Nazorovoj.
Njegova je sreća što je malen i što se neće sjećati prošlosti.
U slučaju Jakopović, ako su pronađeni dobri zamjenski roditelji,
koji će se brinuti o djetetu, postoje dobri izgledi da se dijete
razvija bez značajnih psihičkih smetnji. Jednoga dana dijete će trebati
doznati da je posvojeno, ali puno prije toga roditelji se trebaju
konzultirati sa stručnom osobom što i kako reći djetetu kaže
Nenad Jakušić, dječji psihijatar iz bolnice u Klaićevoj.
Između redaka
Dok majku sina Ane Magaš Marko Marinović u izjavama između redaka javno
naziva "zločinkom" govoreći da ne zna pati li ona uopće za sinom jer u
njezinoj patnji ima puno patetike, teško je pomisliti da taj
11-godišnjak može biti sretno dijete. Može li se dječak normalno
razvijati u obitelji Magaš, s bakom i djedom kojima ni zatvorska kazna
za njegovu majku nije dovoljna, nego sudskim putem traže od nje odštetu
od 800.000 kuna?
Dijete bi trebalo ostati u kontaktu s majkom makar skrbnici bili
jako dobri. Budući da majka, koliko mi je poznato, nije zlostavljala
dijete, trebala bi imati mogućnost što češćih susreta sa sinom. Dijete
bi trebalo nastaviti kontaktirati s djedovima i bakama obaju roditelja,
naravno, pod uvjetom da nije riječ o poremećenim osobama.
Sve strane, bake, djedovi, rodbina, socijalne službe, moraju pričati
samo pozitivne stvari o ocu i majci, čak i u slučajevima kad ih gotovo
i nije bilo. Ako ne mogu govoriti pozitivne stvari o ocu i majci
djeteta, radije neka šute. Loše stvari o roditeljima djeci se ne
govore. Svaki je slučaj poseban. O tome što se stvarno dogodilo i kako
o tome razgovarati s djetetom treba se konzultirati sa stručnom
osobom kaže dr. Jakušić.
Ružno pismo
U kakvu je stanju dječak najbolje govori ružno pismo koje je poslao
majci i još uvijek je odbija vidjeti.
Osobno ne vjerujem da dječak od 11 godina može spontano napisati
pismo majci u kojem izjavljuje da je ne želi ni vidjeti ni čuti. Dijete
te dobi to može u afektu, u ljutnji izjaviti, ali napisati takvo pismo
majci i poslati ga, to je teže očekivati. Neizravne manipulacije,
ljutnja, gađenje, ali i šutnja odraslih o majci mogu biti dovoljne da
utječu na stavove dječaka od 11 godina, ali i starijeg, prema
majci kaže dr. Jakušić .
Dodaje da bilo koje dijete teško može izrasti u sretnu i zdravu osobu
ako živi s ljudima koji mrze njegovu majku ili oca. U takvim
slučajevima, kaže, stručne bi službe morale provesti psihijatrijsko
vještačenje prije nego što se odluči kome će dijete biti dodijeljeno na
skrb, kako bi se pronašle najpogodnije osobe za skrbnike djeteta.
Jesu li u slučaju Magaš najpogodnije osobe djed i baka kad se zna da je
opunomoćenik obitelji Magaš ovih dana u dopisu tužiteljstvu zatražio da
u spis uđu izjave Marka Marinovića koje upućuju na to da je riječ o
klasičnom ubojstvu? To znači da skrbnici malog Magaša zapravo
inzistiraju na još težem kažnjavanju majke djeteta.
Ne može se čak zamjeriti roditeljima Lucijana Magaša što su u
boli za sinom ogorčeni, nekritični ljudi. Ali zato postoje mjerodavne
socijalne službe koje ne smiju dopustiti da oni zbog toga dijete
odgajaju u negativnom ozračju prema majci. Socijalne službe i
stručnjaci moraju učiniti sve kako bi dijete "proradilo" obiteljsku
povijest te zauzelo prema njoj najbolji mogući stav. Mali Magaš ne
smije biti odgajan u patrijarhalnom kontekstu jer bi time nakon svega
mogao biti više oštećen nego što je oštećen gubitkom roditelja
kaže psihijatrica Suzana Kulović.
U tom kontekstu smatra osobito primitivnom izjavom Marinovićeve riječi
da se nije žalio na dodjeljivanje skrbništva baki i djedu Magaš jer
smatra da je normalno i prirodno da dijete pripada obitelji čije
prezime nosi!
No, najnesretnije riješenim smatra slučaj djece Vlastimira Kihalića
koja su, nakon što je ubio suprugu i njezine dvije prijateljice,
dodijeljena na skrb njegovim roditeljima. Sporno je što oni nakon
tragedije u izjavama za javnost ne kriju silan animozitet prema
njihovoj mrtvoj majci.
DJECA OSUĐENIKA
