U lipanjskom broju američke edicije National Geographica objavljena su nova saznanja o iskapanjima na otoku Croatoan, današnjem Hatteras, odmah pored otoka Roanoke gdje je nekada stajalo prvo naselje europskih doseljenika.
Prvi je zaključak koji su arheolozi i povjesničari donijeli kako je moguće da su doseljenike prigrlili i usvojili ih prijateljski Indijanci iz plemena koje se zvalo upravo Croatoan. Jer, kako tekst kaže, guverner John White kojeg je imenovala velikobritanska kruna da organizira novi život prvih engleskih doseljenika u 16. stoljeću nije pronašao na otoku Roanoke više nikoga vrativši se iz domovine s kratke misije opskrbe.
Kratko je u onom dobu tri godine, guverner je ponovo na tlo otoka nedaleko od obala Sjeverne Karoline stupio 18. kolovoza 1590.
Izgledalo je kao da se mimoišao s doseljenicima, jer njihovi su tragovi bili svježi, iz pojedinih se ognjišta još dimilo, ali nije bilo više nikoga od stotinjak muškaraca, žena i djece. Popevši se uz pjeskoviti greben ponad sela, ugledali su drvo na kojem je stajalo “C R O”. Riječ je bila o prije dogovorenom signalu, slova bi označavala odredište kamo su doseljenici otišli, ako bi uz slova bio urezan i križ, to bi značilo da su otišli u žurbi. U samom naselju pronađen je još jedan signal – CROATOAN, no opet bez križa kao znaka opasnosti.
Samo, slova su bila urezana na obrambenom zidu koji ondje nije stajao kada se White otputio prema Velikoj Britaniji. Croatoan Indijanci doista jesu bili prijateljski raspoloženi prema došljacima. Jedan je od njih, Manteo, bio čest Whiteov suputnik u domovinu gdje je služio kao dokaz da opasnosti nema. Bio mu je vodič, prevoditelj, diplomat.
Guverner prvog doseljeničkog naselja više nije imao dovoljno zaliha niti je bio naoružan, a i nesretni splet okolnosti spriječio ga je u tomu da krene u potragu.
Nije imao dovoljno resursa ni za put do 80 km udaljenog otoka Hatteras tada znanog kao Croatoan. Osim toga, nije znao je li baš Croatoan to mjesto kamo su doseljenici otišli jer je njihov prvi plan bio naseljavanje nedaleke obale u današnjoj Sjevernoj Karolini.
Sudbina 115 ljudi, među kojima su njegove kćeri i unuke, ostala je za njega misterij. Ni u domovini nije pronašao podršku za još jedan put prema Americi. Počele su kolati priče kako su viđeni ljudi koji nose europsku odjeću na obali Sjeverne Karoline zapadno od dva otoka, pa storije o masovnom pokolju i porobljenoj djevi. Nikad poslije potrage nisu dale nikakve dokaze takvim tvrdnjama. Sve do slučajnih pronalazaka.
Veliko nevrijeme 1993. godine otkrilo je ostatke starog croatoanskog sela, u njemu će kasnija iskapanja otkriti brojne predmete europskog podrijetla, čak i mačeve, dijelove pištolja. Nedavno su otkriveni novi dokazi. Dodatno osvjetljenje pronađene karte za koju se smatra da je pripadala doseljenicima otkrila je oznaku mjesta nedaleko otoka – je li to mjesto na koje su otišli?
Niz je podudarnosti po kojima bi se dalo zaključiti kako su prvi engleski doseljenici otišli upravo na otok Croatoan i stopili se lokalnim Indijancima. Njihova današnja poglavica, odnosno šefica plemena Lumbee koji su njihovi potomci, čuva obiteljski album u kojem je jedno ime bez fotografije – Virginia Dare Bowser Tillet. Virginia Dare zvala se kćer Johna Whitea, a puno je priča o njoj i njezinoj obitelji koju je zasnovala s lokalnim Croatoanom. Ali, otkuda Indijancima ime koje tako neodoljivo podsjeća na englesko ime Hrvata?
Prema jednoj teoriji, među doseljenicima bilo je dubrovačkih pomoraca. No, to nije bio prvi mogući susret Dubrovčana s Indijancima. Kako se iznosi na stranicama Hrvatskog rodoslovnog društva, Pavao Ritter Vitezović, moguće je kako je upravo kod rta Hatteras, gdje se i danas nalazi istoimeni otočić, 1541. stradala jedna karaka čija se posada uklopila među Indijance, kako iznosi dubrovački novinar Suad Ahmetović u svojoj knjizi iz 1977. godine.
Ondje stoji kako su iz Dubrovnika na putovanje preko oceana krenule dvije dobro opremljene karake koje se nikada nisu vratile kući. Ništa u tome nema čudno. Karake su bile čvrsti i izdržljivi brodovi čije je iskusne mornare svatko želio u svojoj ekspediciji. Mogla je nositi 140 mornara, 40 topova, da bi novije konstrukcije ponijele i tisuću vojnika te 900 tona tereta.
Sami dubrovački moreplovci 30 su godina prije otkrića Amerike napravili i navigacijski priručnik koji je za povijest pribilježio Benedikt Kotruljević. Ipak, nije to dovoljno za dokaz kako američki Indijanci imaju i hrvatske krvi. Josip Cuculić koji se 1936. iz Dubrovnika preselio u Ameriku pronašao je dnevnik nepoznatog američkog časnika koji pak bilježi nekoliko indijanskih riječi koje nevjerojatno sliče hrvatskima, sudeći po tome i taj je časnik sam bio Hrvat: yonoke – junak, wissakae – visok, wissakae yonoke – visoki heroj, pita – pita, strachey achanahawen – strašni oceanski kamen, kao pri nasukavanju broda, mojno – mirno, tar – star, nause – naše, riba-kon – riba ili ribarenje te brojne druge koje nemaju veze s nečim indijanskim.
Ima i svjedočenja kako su Englezi prije vidjeli jedan razbijeni europski brod, a Indijanci bijele puti, ponegdje i plave kose potomci su tih moreplovaca. Ono što u svemu nedostaje je DNA analiza pripadnika današnjeg plemena Lumbee koji su izravni potomci plemena Croatoan.
Tko zna, možda ako se ona jednom napravi, a postoje takva nastojanja pogotovo s engleske strane, znanost utvrdi da doista postoje Indijanci koji bi uredno mogli zatražiti – domovnicu.
Povijest Večernjeg lista je i povijest moderne Hrvatske
Ma ja sam se još tam 1300 i neke godine kartal belu sa dečkima iz plemena Croatataimama, pa su mi rekli da su svi oni podrijetlom iz Čučerja. Pobegli su jer im je njihov velečasni predvidel da budu u Hrvatskojj produžili radni vijek na 75 godina. Bilo im je komplicirano putovati za Irsku, pa cure i dečki zaplivali ..... i eto.