Hrvatska je tek 2003. godine, i to tek djelomično, regulirala pitanje
veličanja fašističkih režima i ideologija te promicanje rasizma i
ksenofobije. Tada je, naime, nakon žestokih političkih polemika u
Kazneni zakon uneseno djelo koje zabranjuje da se u javnost na bilo
koji način plasira veća količina promidžbenog materijala kojim se
veličaju fašističke, nacističke ili druge totalitarne države,
organizacije i ideologije koje zagovaraju, promiču ili potiču mržnju,
diskriminaciju ili nasilje na temelju razlike u boji kože, spolu,
vjeri, naciji, seksualnoj orijentaciji, političkom ili drugom uvjerenju.
Ostalo je, međutim, nepokriveno isticanje fašističkih simbola koji idu
u prekršajnu sferu, a što je zapravo svakodnevni problem. U Zakonu o
sprječavanju nereda na športskim natjecanjima iz 2003. godine postoji
odredba po kojoj je prekršaj ako se na sportski teren unose
transparenti ili druga obilježja koja iskazuju ili potiču mržnju ili
nasilje na temelju rasne, nacionalne, vjerske pripadnosti ili druge
posebnosti.
Međutim, sva takva ponašanja izvan stadiona ostala su potpuno izvan
zakonske zone. Državno odvjetništvo je najmanje tri puta pisalo
ministrima pravosuđa i upozoravalo na nedostatak u prekršajnom
zakonodavstvu te slalo prijedloge rješenja. Prvi povod za takvu njihovu
reakciju bilo je raspačavanje Mein Kampfa.
Simboli bez kazne
Državno odvjetništvo triput pisalo ministrima
